Ne pišem ni o kom specifičnom. Odgovaram na pitanje. Uostalom, svako od nas je nekad toksično pozitivan. Eto, ja se sjećam kada sam na forumu to bio. Nešto je bilo oko sikiriki i njenog posla, koliko me pamćenje služi, i ona me djelimično izribala zbog toga. Opravdano.
Da, može se biti previše pozitivno. Pozitivnost kao i negativnost može biti toksična, štetna, ponekad čak i opasna. Stručni izraz je toksična pozitivnost (ili pozitivna toksičnost). Razlika između toksične negativnosti i toksične pozitivnosti je što većina ljudi prepoznaje toksičnu negativnost i izbjegava je ili joj se aktivno suprotstavlja. Toksična pozitivnost je teže prepoznatljiva i ljudi ne reaguju instinktivno da je izbjegnu ili zaustave.
Štetnost pozitivne toksičnosti (namjerno koristim oba izraza) se ogleda u tome što implicitno ili eksplicitno, svjesno ili nesvjesno, pokušava poništiti važnost negativnih osjećanja, misli, iskustava, predosjećanja, i slično, kao da ne postoje. Međutim, oni postoje i važni su za psihološku sliku i psihološko zdravlje svakog čovjeka.
Ljudi koji su toksično pozitivni a na odgovornim su funkcijama mogu biti štetni po čitave grupe ljudi pa čak i narode, države, itd. Da ne navodim primjere. Kad sam prije radio na zapošljavanju ljudi striktno sam izbjegavao toksično pozitivne aplikante.
Kako definirati ili prepoznati kada smo pozitivno toksični? Nema formule. Zavisi od situacije do situacije, od osobe do osobe. Ono što je u jednoj situaciji prihvatljivo, u drugoj nije. Mislim da je važno prije svega informirati se i svoje ponašanje uskladiti na osnovu pročitanog. Ne mora se čitati sto knjiga na temu, dovoljno je znati osnove.
Gdje je granica između zdrave i toksične pozitivnosti? Ne može se nacrtati. Mora se osjetiti, prepoznati i zaustaviti se prije nego je šteta počinjena.
Bilo bi prepotentno od mene da savjetujem ljudima kako bi trebali biti realistični i objektivni a ne toksično pozitivni. Svakako ih ne savjetujem da budu ravnodušni. "But I can't possibly be that stupid" da savjetujem kompletnu populaciju planete kakvi trebaju biti.
Mislim da bi svi pokušaji takve vrste bili donekle i primjer toksične pozitivnosti.
Može se još naširoko i nadugo o ovome. O, recimo, značaju interneta i društvenih mreža u širenju toksične pozitivnosti. Ili čak i štetnosti nekih umjetničkih djela po tom pitanju. Paulo Coelho je, recimo, notoran po tome.
Nekima je zbog toga najveći pisac svih vremena, a meni je notorno toksično pozitivan.
1
