Traumaticna iskustva

[Ommadawn]

Najgori period u životu je bio od aprila 1992 do maja 1993. Tu sam doživio svega i svačega, kroz neke sam momente reagovao nekako hladno.

Pri jako stresnim situacijama čovjek uključi sve funkcije u mozgu za vlastiti opstanak, a sve druge potisne. Kada se sve smiri, te potisnute emocije se vraćaju nazad i čovjek ponovo proživljava tu stresnu situaciju a da nije sasvim svjestan toga.
Meni je najgore bilo 2007 kada sam prvi put bio u BL nakon rata i jedan dan mama je predložila da odemo malo u grad. Igrom slučaja smo sreli jednog druga koji se vratio u BL te smo popili kafu, i nastavili šetati. Mama je taman htjela da skrene u jednu ulicu i mene je tad uhvatila panika i samo sam govorio “Mama, hajmo nazad, mama hajmo nazad, molim te, šta ćemo tamo, tamo nema ništa” i krenuo prema strani gdje sam parkirao auto. Mama je išla za mnom a ja sam nosio neku kesu sa stvarima koje sam prethodno kupio. Odjednom je kesa popucala i stvari su ispale iz nje. Počeo sam ih kupiti i ljutito psovao, gotovo urlao. Mama je govorila “De smiri se šta ti je?”. Sjeli smo u auto i ja sam krenuo voziti, i to poprilično brzo iako to nemam običaj voziti brzo u gradu. Došavši do raskrsnice gdje se nalazi Ferhat-pašina džamija (koja je tad još bila srušena), ispred mene je izletio neki Passat, iako nije imao pravo prvenstva, ja sam naglo zakočio i svirnuo mu. Lik je kroz prozor pogledao u mene i vrisnuo “Šta je yebem ti mater švedsku” na šta sam ja “Šta je ti seljačino Hbm ti i sestru i ženu i deveto koljeno!”. Kako sam to rekao, lik odjednom zatvori prozor i udari po gasu. Mama je samo pokrila lice rukama.
Kasnije mi je rekla da me nije mogla prepoznati da ne zna šta mi se odjednom desilo.
A zapravo - u ulici u koju je ona htjela da skrene, desio se jedan ružan događaj kojem sam svjedočio i kad mi je policajac zveknuo šamar iz čista mira za vrijeme rata.
Ne bih o detaljima, jer sam ih samo psihologu ispričao i danas mi je nekako teško da sve to kažem.
Ali znam da smo sutradan otišli iz BL dalje.
Još jednom sam bio u BL, ovaj put sa ženom i kćerkom i prošao sam tuda, gotovo nesvjesno, tek kasnije me uhvatila neka panika ali sam to znao da hantiram tako da nije bilo nikakvog ekscesa.

I zato ne odlazim tamo rado.

[Heidi]

Sta ti je smijesno? [mention]Hannibal[/mention]

[Hannibal]

Sta ti je smijesno? @Hannibal

lazni profili

[R4IN]

Pao sam motora kotrljao se 20m
Nabio se na ogradu ispod pazuha visio tako dok me nisu skinuli
Lik potegao pistolj na mene i krenuo pucati pistolj zakocio

Dok se jos sjetim..

[Russki]

Ljudi ovo sta je Blink prosla, ovo je katastrofa . Mene bijes odmah uzme, uzeo bih i sve podavio mamu im pedofilsku. Najstrasnije od toga jeste cinjenica da je predatora sada na ulici vise nego ikada. I svako malo cujes od nekog kenjca 40+ godina kae vid one male sto ce biti dobra. Metak nije skup.

[CocoMa]

Pročitah vaše postove, i sad mislim za neke ne postoji reakcija kojom se može opisati osjećaj dok se čita...

Hvala svima što ste podijelili ta vaše iskustva, jer nije to nimalo jednostavno.

Ja sam pokušala pisati o jednom bolničkom pozivu u jutarnjim satima, koji me je probudio, al ne ide..krenem, napišem, izbrišem.Ne mogu.

[Russki]

Kad smognes snage. Tu smo da pomognemo.

[Lana]

Od kako sam procitala post od once nemogu nikako da vjerujem da doista ima takvih ljudi.
Stvarno mi je zao sad i to kako je mnogo bolje razumijem zbog svega.

[Max]

ma bilo je toga svega u životu, posebno u ona ratna vremena, gdje smo svi imali neka iskustva pa ih nekako čovjek potisne ili pak samo ono duhovito što je proizašlo iz toga zapamti. Primjera radi evo ja dok pišem hoću da napišem kako su tri minobacačke granate pale među nas djecu, ciljano su nas gađali, i u glavi mi je zacrtana jedna slika gdje mog rođaka njegov otac nosi a iz glave malom Emiru rahm kapa mozak. Interesantno, ne sjećam se expolzija, ne sjećam se gdje sam ja stajao, ne sjećam se apsolutno ničega izuzev te slike.
3 djece je poginulo, 10-ak ranjeno.....

Iz te tragedije, kada potisnem gornju sliku duboko. Uvijek se sjetim Kerke, koji ranjen u nogu, pita nas raja bolil mene ovo.....


A malo je reć da sada na bilo koji jači zvuk, petarde ili bilo kakve explozije, samo u momentu navru te sve preživljene explozije i te granate.
A ovako na prvu 3 puta su mi baš blizu roknule gdje sam bio nezaštićen zidovima i totalno otkriven....

Te stotinke kada padne i ti sad gledaš dešavanja, i tada a i sad mi je u memoriji kao usporeni snimak. Ono pala je granata u livadu ispred mene doslovno, i ja gledam kako se zemlja diže do visine zgrade od 5 spratova. Ali je to sve nekako u nekim frejmovima i usporeno....

[lejlamo]

ogromne traume smo mi preživjeli u ratu. sve je to prestrašno. pogotovo za dijete u razvoju.

[Mehaning]

Na mene je sa prikolice pao stroj, koji sam sam izradio...

Imao sam sreću, tako da sam imao samo otvoreni slom noge...

Trebao sam tamo ostati...

Ima toga 30 godina, ali i danas, ako se kod transporta nekome žuri, šaljem ga doma...

[lejlamo]

eto kako spomenusmo ratna iskustva...
dva puta sam iz svog doma istjerana na najbrutalniji i nehuman način.
u jedanaestoj godini me snajperista gađao i fulio.
pretrčavala sam sarajevsku pistu i gledala kako ljudi padaju pogođeni.
nekoliko puta je granata pala u neposrednoj blizini i gledala sam otkinute dijelove tijela.
jednom je modifikovana avio bomba pala na zgradu na AP i satrala komplet tri sprata, stajala sam na prozoru i igledala prizor kako fotelja i zavjesa padaju sa nekog od spratova...a ona zavjesa leluja u prašini...i nenormalna tišina...

mah, bejž....grozote.

[Miss Y.]

tema je "divna"


svaka nama čast koji smo sve to prozivjeli.
nit mogu da pišem , a i jedva pročitah.

[lejlamo]

bilo mi je traumatično biti uz majku dok se bori za posljednji dah, a ništa nisam mogla uraditi...to je vjerovatno i najteži momenat u mom životu.

[Russki]

Slicno iskustvo imam, ali sa ocem...

[CocoMa]

[mention]lejlamo[/mention]

[mention]Russki[/mention]

Vaša prisutnost je takoder bila jedna vrsta pomoci.Bili ste tu uz njih..

[Russki]

Ne znam evo. Znam samo da ga nema vise.