Iz ličnog iskustva sa poprilično akutnim napadima panike znam da sve počinje u glavi i tu se završava. prošla godina mi je vjerovatno bila najteža u životu po pitanju tog segmenta, bilo je tu i tamo nepodnošljivo kada se u sred noći probudiš sa iracionalnim strahom u glavi i jedan dio tebe želi da skočiš kroz prozor, drugi ne, to je bio jedan od težih iskustava u Augustu prošle godine, a vjerovatno i životu. Budiš se u pola noći, bukvalno kao da te neko budi kada kasniš na posao, ležiš nepomičan u krevetu dok te od misli obuzima strah, djelomična paraliza i obliva nevjerovatan znoj. Odjednom sam ustao i pogledao prema otovrenom prozoru, sa osjećajem gubitka zraka, mislim skočit ću , nemam šta izgubiti, hajde da skočim. Iskreno nisam osjećao strah, već neko uzbuđenje, ali sam u borbi a svojim mislima nekako čvrsto odlučio da legnem na pod ispruženih ruku, i počnem duboko disati, što mi je pomoglo da se za trentak povratim.
Dešavalo mi se u još par navrata da dobijem napade sličnog intenziteta koji nimalo nisu bili nezazleni, ali kako sam sticao iskustvo, kroz terapije sa psihologom, za veoma kratak period sam upotpunosti povratio kontrolu nad svojim unutrnjim stahovima,tako da od kraja januara mislim nisam više imao ni jedan. Kada sam pričao drugarici koja je bukvalno rečeno godinama sticala znanje iz psihologije, jer se i sama dugo vremena bori sa svojim psihološkim problemima, nije mogla vjerovati da mi je trebalo jedva 15.tak dana i samo tri sesije kod psihologa da dovedem pod kontrolu moje napade.
Možda se niko ne bi usudio na pristup riješavanju problema kojem sam ja pribjegao, ali to je išlo nekako ovako, po sjećanju. U jeku mojih napada, mama je morala ići u posjetu sestri, pa se mjesec dana ranije kolebala da li da ode ili ne, jer nije me mogla više gledati u stanju u kojem sam se nalazio. Ali kako se vrijeme njeno polaska približavalo ja sam bio svjestan da je ona bila neophodna mojoj sestri koja se nalazila u post-porođajnom periodu, je joj je bila neophodna njena pomoć oko malca, znate, prvi koraci porodilje sa prvim djetetom.
Postajao sam sve više odlučniji da ću se sam samcat snalaziti u kolnostima, u kojima bi neko morao biti blizu mene, jer ko nije osjetio nikada agonije napada panike, ne može ni zamisliti šta ga sve može očekivati kada ostane sam. Čak mi je i predlagala da zovnem svojeprijaelje da no
e kod mene, što sam bez razmišljanja odbio. Jednostavno sam sam dan pred nje polazak bio još odlučniji, a zamislite pogled roditelja koji vas gleda kao da vas možda i posljednji put vidi, primjetite kolebanja na njegovom licu, a vi se samo lago nasmijete, i nebesa znaju da je to u jednu ruku nešto što vas, ako ste van kontrole, može odvesi u potpunu propast, ali ko će otkloniti vaš problem ako ne vi sami?? Neka sjećanja na sijaset raznih ranjih životnih teških trenutaka mi je dao dodatno samopouzdanje, i stvarno sam negdje duboko u sebi vjerovao da se jednostavno mogu izboriti ako se prepustim činjenici da je strah nešto što uglavnom mi sami projeciramo između ova dva uha.
Da je duljim u nedogled, jer je i meni strašno mrsko da unosim još detalja, iako sa ponosom na sebe mogu reći da su mi ti dani (
23 dana i za to vrijeme niti ijednom nisam dobio napad osim par malih osjećaja nelagode) osame bili jedni od najboljih dana koji su mi se mogli desiti u životu, a koje sam očiglno i trebao da bi prevazišao neke unutarnje konflikte. Boravak u velikoj kući, gdje mi je s vremenom navraćo prijatlj da ćaskamo i gledamo seriju, je bio više od same terapije koju sam uzimao. Osama, ali ona istinska je nešto što nećete ugrabiti svaki dan, ali će vas ona kad tad pronaći da bi uspjeli doći do nekih odgovora vezanih za sve vaše nedoumice i strahove. To su bili dani kada je napad panike morao priznati svoj poraz naspram moje odlučnosti. Ne kažem da sam dobio rat protiv njega, to je nešto što se uvijek može vratiti, i svijestan sam toga, ali sam naučio kako ga kontrolisati i sarađivati sa njim ako se pojavi pred mojim vratima. Život je prepun izazova, ali i to može izoroditi neke pozitivne stvari, zvuči paradoksalno, ali i život je paradoksalan kada znaš da će nekada prestati disati.
Zato treba živjeti život punim plućima, bez obzira na sve nedaće koje nas zadese, jer mi nismo sami u tome, osim što smo nekada prestravljeni iskrivljenom predstavom o svojim problemima, duboko negdje u svojoj glavi. Moram priznati da je moj prijtelj u znatnoj mjeri uticao na velike promjene koje su mi se dogodile, i sam primjećujem da sam se daleko više socijalizovao za ovih 20 mjeseci, nego ikada ranije. Mada sam zavolio i samoću vremenom.
Moja interakcija sa kolegama se dramatično poboljšala, i neki ponekada ne mogu da prepoznaju onu osobu koja je nekada ćutke dolazia u kancelariju i šutila satima. Prolazim i daje kroz neka iskušenja, ali im ne dozvoljavam da mi oduzmu ono što trenutno imam ono što mogu postići u skorijoj budućnosti.
Borite se za sebe, i one do kojih vam je stalo!
Volim svog prijatelja Edisa (
o kojem bi se knjiga mogla napisati) i prijateljicu Mirnu, koja bi se abd uskoro mogla i udati. To je djevojka sa prevelikim srcem.
#iamchange