BeHaR forum

Pomalo bizarnim člankom otvaram temu, ali poruka je, uvijek se može naći motiv za nastavak života, ma što bilo u pitanju.
Glavni junak priče, jasno kaže, nije ga to izliječilo, ali bio je okidač da pronađe nove motive, i kako tako nastavio je...
Naravno, dosta ima drugih, prikladnijih načina...
Vaš stav, iskustva... Tema je osjetljiva, zato iznosite samo ono što mislite, da trebamo znati, ukoliko pričate o sebi...
Jeste li imali u svojoj blizini osobu, koja je dotakla dno duhom, kako pomoći kao laik, uvjeriti bližnjeg da treba pomoć...
Uvjeriti ga, da nije "lud" nego dodje moment u životu, splet okolnosti, kad jednostavno, ne možemo sami...
Nekad su dovoljni razgovori, vrijeme, ali nekad jednostavno ne ide bez medikamenata u kombinaciji sa istim...





Otišao u Meksiko jer se htio ubiti, a onda su mu "kurve i kokain spasili život"
G. Ut.


PRIJE dva dana na Redditu je osvanuo neobičan post, koji zvuči dovoljno nevjerojatno da bi mogao biti istinit.

Naime, u njemu muškarac iza nicka plzsendhalp objašnjava kako se zaputio u Meksiko da bi nabavio lijekove pomoću kojih se može ubiti, ali onda su se stvari promijenile. I to bi moglo biti prvi put u povijesti da su nekome put u Meksiko, velike količine kokaina i orgije s prostitutkama spasile život. U njegovoj objavi stoji:

"Otišao sam u Meksiko kupiti barbiturate za mirnu smrt.

Zaključio sam da ću ionako umrijeti pa mogu prije toga pojebati prostitutku. Nakon toga vozač taksija mi je ponudio kokain. Jedna je situacija vodila do druge i iznajmio sam sobu iznad bordela opremljenu krevetom u obliku srca, šipkom za striptiz i jacuzzijem.

Proveo sam čitav tjedan šmrčući kokain sa sisa, pijući lijekove protiv bolova i tekilu, jedući Viagru na šake i usto u tri navrata bio s dvije žene odjednom.

Negdje usred našmrkane orgije odlučio sam da život ipak nije tako loš".

Naravno, njegova je priča izazvala brojne reakcije pa je bio zatrpan pitanjima. Iz tog razloga naknadno je objavio nekoliko objašnjenja:

"DODATAK 1: Ovo nije izliječilo moju depresiju. Uvjerilo me da se ne ubijem. Postoji razlika. Od depresije se još uvijek oporavljam zahvaljujući napornom radu i predanosti. Ako se nosite s depresijom potražite pomoć. Sretno i nemojte odustati.

DODATAK 2: Da razjasnim neke stvari. Ovo se dogodilo pred otprilike šest godina. Droga i seks me nisu izliječili. Bili su kao umjetno disanje čovjeku koji je prestao disati. To je opasno, riskantno i nevjerojatno je da je upalilo, ali ako čovjeka možete održati živim dovoljno dugo da do njega dopremite defibrilator, čak i ako to znači da ćete usput slomiti nekoliko rebara, rizik se isplati. Ja bih tu večer umro. Ne preporučujem da, ako se osjećate depresivno, trebate nabaviti brdo kokaina i vojsku cura. Ali ako držite jebeni pištolj uperen u svoju glavu dok ovo čitate, u tom slučaju, da, nabavite brdo koke i vojsku cura. Nabavite što god vam je potrebno. Samo nemojte. Sebi. Nauditi. Molim vas?

Osim toga, neki ljudi su iz mojih starih objava izvukli drukčiju verziju priče. Onu u kojoj sam sjedio u hotelskoj sobi s barbituratima dok nisam dobio e-mail od sestre koji me rasplakao i uvjerio da ostavim sve i vratim se kući. I to je točno. Obje su se stvari dogodile. Kurve i droga spriječili su me da se ubijem, a zbog tog e-maila vratio sam se kući. Kad priču pričam obitelji, prijateljima, curama, ljudima na skupnoj terapiji, izostavim dio o kokainu i kurvama. Kad sam u baru i pričam lovačke, izostavim dio sa suzama.

DODATAK 3: Nemam spolnih bolesti. Čitava avantura koštala me oko dvije tisuće dolara".

Nakon toga još je jednom ponudio pomoć svima kojima je ona potrebna i obećao odgovoriti na brojne upite koji su mu stigli u inbox.

Ma nije se on ni htio ubiti, samo mu je dok....lo , depresivne osobe nemaju volju za sex niti idu u Meksiko da se samoubiju .
Uglavnom, nije mu loš potez .

Mislim da svako ima depresivne faze ili faze potištenosti, kad mu ne ide u životu , kad ima previše problema itd
Mene od toga trgne ili teška fizikala ili neka fizička sportska aktivnost . Vjerovatno od dopamina koje mozak luči nakon
toga , se osjećam dobro , a i tijelo osjećaš snažnije , čvršće.
Teški oblici kliničke depresije su vjerovatno ozbiljni slučajevi, koji se moraju tretirati lijekovima, pa ne bih oko toga da
pametujem. Ali ipak moram malo , hoću reći da sam primjetio kako su takve osobe često lijene , ono baš neće ni da pokuša
da aktivira tijelo , nego se mazohistički drži u nekom pasivnom stanju sjedi-lezi-šaltaj kanale- istresaj gorčinu po netu .
Negdje sam čitao da ljudska rasa nikad ne bi imala motiv za rad i fizičku aktivnost, da nije tog lučenja dopamina .
U današnje vrijeme ako radiš nešto od sjedeći povazdan, slabo si na suncu i zraku, jbg za očekivati je da upadaš u depru.

carobnjak_N je napisao/la: ↑21 aug 2020, 10:16

Negdje sam čitao da ljudska rasa nikad ne bi imala motiv za rad i fizičku aktivnost, da nije tog lučenja dopamina .
U današnje vrijeme ako radiš nešto od sjedeći povazdan, slabo si na suncu i zraku, jbg za očekivati je da upadaš u depru.

ja sam od marta do jula upala u baš takvu situaciju, povazdan za kompjuterom, pod pritiskom,hoću li stići, kako ću uraditi, stalna kontrola, neodređeno radno vrijeme....haos...a još mi se natovarilo i nekih privatnih i zdravstvenih problemčića, tako da je mnogo uticalo na moje psihofizičko zdravlje i stanje...
u julu sam malo dahnula dušom, išla na plivanje, počela redovnije vježbati, družiti se sa dragim ljudima i haman se popravljam

ono što pogrešno rade čak i najbliži ljudima koje napadne tjeskoba, anksioznost, depresija je da izgovaraju ono.....ma nije ti ništa, trzni se, šta si se ulijenio, ustani, pokreni se.... da je to tako lako problema ne bi ni bilo....

oni trebaju osjećaj sigurnosti, podrške, riječima i djelima da se pokaže da su potrebni u ovom društvu, da su voljeni, a s tim će se polako i oporavljati narušena mentalna stabilnost...

a ovaj primjer iz uvodnog posta mi je onako, njah...

izgovaraju ono.....ma nije ti ništa, trzni se, šta si se ulijenio, ustani, pokreni se..

Ovo je najgore, da. Najmanje imamo razumijevanja za sebe.

Prvih 5 godina u Njemackoj sam bila u teskoj depresiji.

Eh...ja cu ovu temu mudro iskulirati.

lejlamo je napisao/la: ↑21 aug 2020, 12:15

carobnjak_N je napisao/la: ↑21 aug 2020, 10:16

Negdje sam čitao da ljudska rasa nikad ne bi imala motiv za rad i fizičku aktivnost, da nije tog lučenja dopamina .
U današnje vrijeme ako radiš nešto od sjedeći povazdan, slabo si na suncu i zraku, jbg za očekivati je da upadaš u depru.

ja sam od marta do jula upala u baš takvu situaciju, povazdan za kompjuterom, pod pritiskom,hoću li stići, kako ću uraditi, stalna kontrola, neodređeno radno vrijeme....haos...a još mi se natovarilo i nekih privatnih i zdravstvenih problemčića, tako da je mnogo uticalo na moje psihofizičko zdravlje i stanje...
u julu sam malo dahnula dušom, išla na plivanje, počela redovnije vježbati, družiti se sa dragim ljudima i haman se popravljam

ono što pogrešno rade čak i najbliži ljudima koje napadne tjeskoba, anksioznost, depresija je da izgovaraju ono.....ma nije ti ništa, trzni se, šta si se ulijenio, ustani, pokreni se.... da je to tako lako problema ne bi ni bilo....

oni trebaju osjećaj sigurnosti, podrške, riječima i djelima da se pokaže da su potrebni u ovom društvu, da su voljeni, a s tim će se polako i oporavljati narušena mentalna stabilnost...

a ovaj primjer iz uvodnog posta mi je onako, njah...

Slobodno reći, članak je glupav i nidje veze, znam ja to
Ali me eto, asocirao...
Ja sam u jednom prilično teškom periodu, simultani pad na svim poljima, pronašao izlaz prvo sa stručnom osobom, a potom sam u sebi... Duge šetnje šumom, iz čega se rodila i fotografija...
Ali ništa ne bih sam od sebe, ili barem ne tako brzo...
I sad, kad se natovari svega, off data traffic, ruksak na ledja i
Fercera

storm je napisao/la: ↑21 aug 2020, 12:29

lejlamo je napisao/la: ↑21 aug 2020, 12:15



ja sam od marta do jula upala u baš takvu situaciju, povazdan za kompjuterom, pod pritiskom,hoću li stići, kako ću uraditi, stalna kontrola, neodređeno radno vrijeme....haos...a još mi se natovarilo i nekih privatnih i zdravstvenih problemčića, tako da je mnogo uticalo na moje psihofizičko zdravlje i stanje...
u julu sam malo dahnula dušom, išla na plivanje, počela redovnije vježbati, družiti se sa dragim ljudima i haman se popravljam

ono što pogrešno rade čak i najbliži ljudima koje napadne tjeskoba, anksioznost, depresija je da izgovaraju ono.....ma nije ti ništa, trzni se, šta si se ulijenio, ustani, pokreni se.... da je to tako lako problema ne bi ni bilo....

oni trebaju osjećaj sigurnosti, podrške, riječima i djelima da se pokaže da su potrebni u ovom društvu, da su voljeni, a s tim će se polako i oporavljati narušena mentalna stabilnost...

a ovaj primjer iz uvodnog posta mi je onako, njah...

Slobodno reći, članak je glupav i nidje veze, znam ja to
Ali me eto, asocirao...
Ja sam u jednom prilično teškom periodu, simultani pad na svim poljima, pronašao izlaz prvo sa stručnom osobom, a potom sam u sebi... Duge šetnje šumom, iz čega se rodila i fotografija...
Ali ništa ne bih sam od sebe, ili barem ne tako brzo...
I sad, kad se natovari svega, off data traffic, ruksak na ledja i
Fercera

Kad pukneš treči put, postane rutina...

storm je napisao/la: ↑21 aug 2020, 12:29
Slobodno reći, članak je glupav i nidje veze, znam ja to
Ali me eto, asocirao...
Ja sam u jednom prilično teškom periodu, simultani pad na svim poljima, pronašao izlaz prvo sa stručnom osobom, a potom sam u sebi... Duge šetnje šumom, iz čega se rodila i fotografija...
Ali ništa ne bih sam od sebe, ili barem ne tako brzo...
I sad, kad se natovari svega, off data traffic, ruksak na ledja i
Fercera

haha, ma onako, vuče mi na one niđe veze članke...uvod je super

e, da....te šetnje...to ja praktikujem...sama, s manjim ruksakom i telefon da slikam.....zabavim se oko lova leptirića, udišem čist zrak, slušam tišinu i poprilično se restartujem.....
priželjkivala sam ovo ljeto otići na kampovanje u nedođiju s maksimalno još dvoje ljudi, daleko od svega..... ali eto, ne dade mi se....
haj biće....odoh zato sutra na more

Ja jesam depresivna, manje sad nego prije ali jesam.. pricala bih jos ali mislim da to nije pametno..

Heidi je napisao/la: ↑21 aug 2020, 12:20 Prvih 5 godina u Njemackoj sam bila u teskoj depresiji.

nadam se da si bolje sad

Nista nisam znala o depresiji. Nista. Za sve sam sebe krivila I doslovno se unistavala. Dok mi jednom nije pukao film I pocnem da imam razumijevanje za tu emociju. Jer, to je bilo sve sto sam Imala. Bila sam premlada i nesamostalna da shvatim bilo sta.

Kad sam u stanju, da proizvedem toliku emociju u pogresnom smijeru I padam u depresiju, mogu taj isti intenzitet usmjeriti u suprotnom pravcu. U stanju sam da proizvedem psihicku bolest (ne mislim na patoloske slucajeve). Probaj biti svaki dan 10 minutia ljut na nekog, pa ces vidjeti, ubro ces biti klincki bolestan. Rece jednom jedan mudar covjek.

Misli gube kontrolu, a tanka je linija izmedju razuma I ludila. Pomjerila sam granicu odakle tolika snags?

Zasto proizvodim jake misli I emocije protiv sebe?

Zasto ne cinim da rade ZA MENE?

I, tako, korak po korak mijenjajuci pravac razmisljanja, pocela se vracati ona moja vesela I pozitivna strana koja dominira nada mnom.

Moramo se osloboditi krivnje koju smo sami sebi natovarili na grbacu, nesvjesno ili svjesno. Moramo imati obzira prema nasim osjecanjima I uvijek se pitati zasto je trenutna situacija kakva je.

blinkonce je napisao/la: ↑21 aug 2020, 12:42

Heidi je napisao/la: ↑21 aug 2020, 12:20 Prvih 5 godina u Njemackoj sam bila u teskoj depresiji.

nadam se da si bolje sad

Naravno, to je bilo davno

nekad je, nažalost, ovo sa kraja naslova opravdano.. svijet je takav, okrutan, zna život učiniti nepovratno nepodnošljivim..

s druge strane, ponekad ljudi koji imaju realnu šansu da život učine podnošljivim, tu šansu ne koriste, pa tonu u samodestrukciju.. kako im pomoći? to je teško pitanje na koje ni medicinski stručnjaci ne mogu zadovoljavajuće odgovoriti.. ja kao laik mogu reći da meni pomaže pesimizam kao životna filozofija: što manje nade, što manje očekivanja od života, to manje razočaranja i samodestruktivnih težnji, te više mira..

blinkonce je napisao/la: ↑21 aug 2020, 12:42 Ja jesam depresivna, manje sad nego prije ali jesam.. pricala bih jos ali mislim da to nije pametno..

Pokusaj sama. Zapisi ako ti je lakse I neces zaboraviti.

I moras si postavljati iskrena pitanja.

Na primjer, da li svojim ponasanjem samo zelim privuci paznju drugih ili ZAISTA imam osjecaj tuge, straha, neaktivnosi I beznadja?

Ako ne uspijes sama, mozda neka osoba od povjerenja ti pomogne.

Razmisljala sam, mozda umisljam da mi je lose, I da lezim tako bespomocno jer mi nedostaju roditelji. A kad smo bolesni tad se najvise brinu za nas. Te sokic, te obloge, pa izvlaci kiselim kupusom temperaturu, pa carape u sircetu. Oboje oko tebe, osjecas ljubav I zastitu. I odjednom se ta veza rastrgne.

Niste vi izgleda nikad vidjeli “pravu” klinicku depresiju. Kaki bazeni, setnje i razgovori