Zen – umijeće življenja

Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Zen – umijeće življenja

Post Postao/la Heidi »

slika

Pokušaj objašnjavanja zena tre-ba rasteretiti od pretenzija i očekivanja, jer je svako pisanje o zenu uvjetovano ograničenjima racio­nalnog diskursa. Da bismo bilo što istinski naučili o zenu i tako imali neposrednu životnu korist od toga, moramo, kao u poznatoj zen priči, isprazniti svoju šalicu da bi se u nju mogao uliti novi sadržaj. Naime, učenje kao životno važan proces povezan sa stjecanjem iskustva, promjenom karaktera i slike svijeta, moguće je samo ako postoji svijest o neznanju. Nemojmo nikada zaboraviti Sokrata!

Svi pokušaji racionalnog odre-đivanja zena nisu dali nikakvu konačnu definiciju, a učitelji zena opisivali su ga kao “prst koji pokazuje Mjesec”, kao “nešto okruglo, što se kotrlja, sklisko i glatko”… To je zato što se zen ne prenosi riječima, već izravno, s učitelja na učenika, a osobno proživljeno isku-stvo od ključne je važnosti. Sve što učitelj može učiniti jest ukazati na put, a ostatak mora prepustiti učenikovom osobnom iskustvu. Ukoliko ono ne izraste iz samog učenika, nikakvo izvanjsko znanje za njega zapravo nema vrijednost. Učitelj je nemoćan ukoliko učenik nije iznutra spreman. Zato zen ne gubi vrijeme na to da nešto dokaže; on tek sugerira ili ukazuje, ne zato jer želi biti neodređen, već zbog toga što je to doista jedino što se može učiniti.

Istinu možemo otkriti samo ako počnemo ozbiljno istraživati, prestanemo oponašati, te nikako ne odustanemo od traženja odgovora na temeljna životna pitanja i izazove.

Velikom japanskom učitelju zena Hakuinu (1685. – 1768.) dolazi učenik i moli ga za naukovanje; on ga obara na pod, zagnjurivši mu glavu u vodu, i kad se ovaj skoro udavio, izvlači ga i kaže mu: Kada ti zen bude važan kao što ti je sada zrak za disanje, tada mi dođi ponovno. Čak i kada svog učenika doslovce obara na zemlju, njegova dobronamjernost nije upitna. On samo čeka trenutak kada će um njegova učenika sazrijeti i probuditi se.

Veliki poznavalac zena, Japanac D.T. Suzuki koji je popularizirao zen na Zapadu, kaže: Zen je život bez predumišljanja. Puno godina, duboka predanost i skromnost potrebni su za usvajanje zena, ali je istovremeno dovoljan jedan trenutak intuicije da se on shvati i tada učenik otkriva satori – duboki uvid koji oni koji su ga doživjeli opisuju slikom: bačvi je otpalo dno…

Ovo stanje, “bačvi je otpalo dno”, značilo bi da smo nadišli stare, sputavajuće obrasce razmišljanja i da su se naše stare mentalne pre-dodžbe raspale. D.T. Suzuki ka-že: Bez postignuća satorija nitko ne može prodrijeti u tajnu zena. Satori je intuitivan uvid u bit stvari nasuprot njihovom racionalnom razumijevanju. To praktično znači otvaranje jednog novog svijeta koji do trenutka satorija nismo opažali. Svijet za one koji su dosegli satori nije više onaj stari svijet kakav je nekoć bio. To je točka obrata u čovjekovom životu koja otvara um za jedan širi i dublji svijet. Njegovi učinci na čovjekov moralni i duhovni život su revolucionarni: uzvisujući i pročišćujući.

slikaslika
slika

Povijest zena

Zen budizam vuče porijeklo od po-vijesnog osnivača budizma Sakyamunija (Buddhe) i njegove doktrine srca (buddhahridaya). Kada je tijekom jedne propovijedi Buddha prisutnima pokazao cvijet i tražio od njih odgovor o biti cvijeta, njegov učenik Kasyapa, koji odbacuje racionalne ili metafizičke spekulacije, klanja se pred “tajnom koja ga nadilazi” i tako postaje prvi patrijarh zena.

Buddhino učenje iz Indije u Kinu prenosi 520. g. pr.Kr. Bodhidharma, dvadeset i osmi patrijarh budizma i prvi patrijarh zena u Kini, i ono tamo dobiva naziv chan, prema indijskom pojmu dhyana koji označava meditaciju.

Iz čuvenog samostana Shaolin, danas poznatog po borilačkim vje-štinama, koji je osnovao upravo Bodhidharma, chan se tijekom više stoljeća širio po Kini, ispreplićući se s taoizmom i konfucijanizmom. Za vrijeme kineskih dinastija Tang i Sung (VII. – XII. st.), chan doživljava velike promjene, razvijajući se od indijskog, meditativnog, prema praktičnijem i ži-votnijem, kineskom jednostavnošću i dubinom obojanom stavu o čovjeku i svijetu.

Vrhunac chana u Kini nastupa s njegovim šestim i zadnjim patrijarhom Hui Nengom (638. – 713.), koji je od običnog kuharskog pomoćnika postao nasljednikom petog patrijarha, odgovorivši na pjesmu redovnika Shen Hsioa stihovima, u kojima peti patrijarh prepoznaje njegovo dublje razumijevanje chana:

hen Hsio:
Ovo je tijelo bodhi – drvo
a duša kao sjajno ogledalo
Pažljivo ih čistimo iz sata u sat
Da na njih ne bi pala prašina.

Hui Neng:
Niti ima bodhi drveta
niti pak sjajnog ogledala
kako od iskona ničega nema
na što može pasti prašina?


Sjeme zena posijano u Indiji izraslo je u Kini u ogromno stablo koje je procvjetalo u Japanu u XIV. stoljeću u svim sferama života. Japanskom zenu završni je pečat dao šintoizam sa svojim idealima jednostavnosti i čistoće.

Principi i doktrina


Za razliku od mnogih drugih bu-dističkih škola, zen se ne oslanja na svete tekstove i rasprave o metafizičkim pitanjima, jer smatra da to učenika vodi traženju odgovora izvana, umje-sto da traži unutar sebe. Cilj zena je otkriti prirodu Buddhe u sebi i u drugima, kroz meditaciju i svjesnu pažnju u svakodnevnom. To se naziva “okretanjem očiju prema unutra”. U tom je smislu zen antifilozofski i antiteoretski. Ova važnost neoslanjanja na pisanu riječ obi čno se krivo tumači kao da zen zazire od svetih spisa. Zen je ukorijenjen u učenjima Buddhe i mahayana budizma i duboko je nadahnut životom Siddarthe Gautame – kraljevića koji u svom nutarnjem nemiru napušta izobilje i postaje isposnik, a kasnije odustaje i od toga, ali po ni cijenu života ne odustaje od traženja odgovora. Buddhine četiri plemenite istine: o patnji, njenom uzroku, mogućnosti dokidanja patnje i osmerostrukom putu koji tome vodi, temeljni su dio života učenika zena.

Ono što zen ističe jest da je Bu-ddha postigao buđenje kroz meditaciju (zazen) i kontemplaciju, a ne kroz ono što je pročitao, i da se poput Buddhe meditacijom i svjesnom pažnjom može postići prosvjetljenje. Zen podjednako naglašava važnost nevezivanja, kako za svete spise tako i za meditaciju. To vrlo dobro ilustrira jedan kineski učitelj chana koji o meditaciji kao doslovnom putu ka mudrosti kaže: Sjediti na stražnjici i disati, nije put prosvjetljenja. Drugi je rekao da je to kao kad bi od cigle dugotrajnim glačanjem pokušali napraviti zrcalo.

Zen također nije antiintelektualan ili protivan razumu, kako ga se često predstavlja, već je svjestan njegovih ograničenja i stavlja ga na mjesto i funkciju koja mu po prirodi pripada. Kroz pitanja i odgovore na koane, učenik je primoran dubokim poniranjem u sebe upotrijebiti svu svoju intuiciju da bi na zadovoljavajući način odgovorio učitelju. Hui Neng na raspravu redovnika o tome vijori li zastava ili vjetar, primjećuje da ne vijore ni vjetar ni zastava, već vijori njihov um.

Riječ koan se u zenu koristi u značenju “neprolazni prolaz”, nešto što se može savladati samo voljom, nadilazeći postojeće stanje svijesti intuitivnim probojem percepcije, tj. prosvjetljenjem na novu razinu iskustva. Učenik može proći kroz neprolazni prolaz samo buđenjem intuicije. Inte-lekt je tu suvišan, kao u priči o slijepcu koji noću hoda poznatim putem s lampom, ali ne primjećuje da mu se ona ugasila dok u mraku prolaznik ne naleti na njega. Kroz odgovore na koane učitelji sustavno prate napredak u duhovnom buđenju svojih učenika. Svi koani koje postavljaju zen učitelji samo su alogične varijante najracionalnijih i najvažnijih od svih pitanja: Tko smo? Odakle dolazimo? Kamo idemo?

slika

Navest ćemo neke poznate zen priče koje dobro karakteriziraju men­talitet zena.

Jednom je Buddha zamolio svoje učenike da bosim nogama stanu na zemlju i opišu mu što osjećaju. Učenici su opisivali zemlju, pijesak, lišće…

“Što?”, uzviknu Buddha, “Zar nitko nije osjetio stopalo?”

Poznati Entzu došao je u posjet prijatelju u Kyoto, ali kako je bio rastresen, zaboravio je adresu. No, nije odustao već je išao od vrata do vrata i pitao: “stanuje li ovdje čovjek kojeg Entzu treba po­sjetiti?”


Naukovanje mačevaoca Mata-yuroa Yagyua kod zen majstora odvijalo se za njega potpuno neočekivano. Naime, godinama je radio obične poslove sluge i nije ni vidio mača, kad ga jednog dana njegov učitelj potpuno neočekivano udari štapom po leđima. To bolno iskustvo i njegova nepredvidivost učinili su ga maksimalno budnim i pažljivim. Dalje je sve bilo samo tehnika koju je on lako savla­dao i ubrzo postao učiteljem šoguna.

Budnost u svakodnev-nom životu upravo je bit zena; on nikako nije tehnika, dogma ili šablona, jer je tehnika suprotstavljena pri­rodi i znak je slabljenja čovjekove vitalnosti. Zen podrazumijeva aktivan život uklopljen u ljudsku zajednicu i povezan s prirodom, gdje je temeljna briga ono što je zajedničko i korisno svima.
slika

Poznatog zen učitelja jednom upitaše:
– Činiš li ikad ikakav napor da se poučiš istini?
– Da, činim.
– Kako vježbaš?
– Kada sam gladan jedem, kada sam umoran spavam.
– Tako rade svi. Može li se reći da i oni vježbaju na isti način?
– Ne.
– Zašto ne?
– Jer kad jedu ne jedu, nego misle o raznim drugim stvarima. To uznemirava. Kad spavaju ne spavaju, već sanjaju o tisuću i jednoj stvari. Po tome oni nisu kao ja.


Joshu odgovara: Kad sam gladan jedem, kad sam umoran spavam… zato što on to radi potpuno autentično, on živi sada u svoj sveukupnosti humaniteta. Tako za njega život postaje poput ceremonije i on uvijek ima pripremljeno srce za susret s velikim istinama postojanja.

Satori, kao najviši izraz zena, otvara srce i um za jedan širi i dublji uvid, a različite zen umjetnosti samo su različiti izrazi tog iskustva. U haiku poeziji to je oduzimanje svega što je suvišno. U slikarstvu sumi-e, tek nazna­ke likova, čovjek uklopljen u pejzaž i prirodu. U čajnoj ceremoniji temeljna je težnja u neprianjanju za svjetovnost. U kaligrafiji je sve u jednom potezu, hvatanju jednog trenutka vječnosti, nema ponavljanja. U uređenju pejzaža minimalizam, izražavanje bitnog, nema vodoskoka jer voda prirodno ide dolje, a ne gore. Odnos prema prirodi je prirodan i prožet poštivanjem života kao jedinstva u svemu. No-drama upućuje na potrebu čovjeka da se simbolički uzdigne u više dimenzije, viša stanja svijesti da bi bio uključen u dublju razinu života. Zen je tako prisutan u korijenu japanske kulture kao ekstrakt i održavatelj njezine živosti i autentičnosti.

Naš materijalističko-po­zitivistički pogled na svijet pretvorio nas je u zastrašene promatrače i glumce života i tako nas lobotomizirao od duha istinske avanture koja je povezana s dubljim doživljavanjem stvarnosti i težnjom za spoznajom sebe, što je temeljno u zenu. Posvećujući se svijetu činjenica i događaja, terminima mjerenja, a ne brizi za sadržaj onoga što se mjeri, zapadnjak se izdvaja iz neposrednog dodira s prirodom i stvarnošću, te biva uvučen u mrežu relativizma, potpuno slab i nesposoban da izbjegne zamku duhovnog mate­rijalizma koji ga je pretvorio u dobro uhranjenog roba bez korijenja i bez smisla u svijetu u kojem dominira hedonizam i vulgarni materijalizam kao surogat za slobodu. Zato je u zenu ključno razumjeti pojam slobode; to prvenstveno znači kontrolu nad sobom, nutarnju slobodu, nesputanost, autentičnost i uklopljenost u prirodu i cjelinu života i smrti.

Autor: Branko Zorić
2
1 slika 1 slika
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Zen – umijeće življenja

Post Postao/la Heidi »

Intuicija u zen budizmu

slika
Zen budizam prilično je neobično učenje. Povjesničari i filozofi danas dvoje je li to religija ili filozofija, jer zen negira bilo kakve vanjske obrede, ne traži posebnu odjeću, način ishrane, a nema ni filozofskih rasprava, ni religijskih objava.

Cjelokupna zen literatura sastoji se od anegdota iz života zen učitelja i njihovih učenika. Te anegdote, iako često šaljive i pune duha, mogu izgledati nerazumljivo, čak i besmisleno, no to naravno nije točno. Zen budizam zapravo u potpunosti slijedi filozofsku koncepciju mahajana budizma, oslanjajući se ponajviše na učenja sadržana u Prajnaparamita sutri. Zen nema knjiga, jer se učenje u osnovi svodi na neposredno vođenje učenika od strane učitelja. U tom kontekstu anegdote o učiteljima služile su kao osnova praktične nastave novim generacijama učenika, ali pomisliti da je u njima sadržano cjelokupno učenje zen budizma bilo bi potpuno pogrešno.

Zen je nemoguće razumjeti bez poznavanja osnova budističkog učenja. Za budizam, ovaj je svijet iluzija predstavljen Marom, božanstvom neobične ljepote i privlačnosti, koje ima moć zaslijepiti čovjeka svojim sjajem, ali taj sjaj i ljepota nisu stvarni, već su dio svijeta iluzije. Mara je sinonim naše vlastite vizije stvarnosti koja je više rezultat naših želja i htijenja, onog kako bismo mi htjeli da jest, nego onog što stvarno jest. U Kini i Japanu ideja iluzije predočena je papirnatim vratima: ona postoje za one koji nisu pokušali proći kroz njih, jer misle da su vrata čvrsta i neprobojna. Međutim, ona predstavljaju problem samo dok ne uočimo da su od papira.

Zen budizam je filozofska religija čiji je osnovni cilj prosvjetljenje, odnosno razbijanje papirnatih vrata iluzije. Drugim riječima, cilj je spoznati sebe i svijet koji nas okružuje kako bismo mogli živjeti u skladu s vlastitom prirodom. Potrebno je uočiti koji je dio nas načinjen od papira te smoći snage odbaciti ga kako bismo ostavili samo ono što je dio našeg istinskog bića. Da bi se u tome uspjelo, potrebno je unijeti svjetlo u vlastito biće, usavršiti se u vladanju sobom, što se prvenstveno postiže ostvarivanjem vrlina. Zato se život shvaća kao put, traganje utemeljeno na moralnoj ispravnosti. Tek usavršavanjem, kada se zadobije sjaj svjetla lišen tame iluzija, to svjetlo daje čovjeku sposobnost za dotad nezamisliv korak – spoznaju metafizičke stvarnosti koja postoji izvan svih varljivih iluzija svijeta. Trenutak u kojem se to događa zen budisti nazivaju satori, prosvjetljenje, a rezultat je postizanje nirvane – što doslovno znači “izlazak iz neprohodne prašume” u kojoj se dotad boravilo.

Metafizička stvarnost korijen je i izvor svega, u njoj nema dualnosti niti ikakvih podjela te se o njoj ne može ništa reći, niti ju je moguće shvatiti i opisati na bilo koji razumu shvatljiv način. Zbog toga je budisti jednostavno nazivaju šunjata, praznina, pri čemu šunjata ne označava prazan prostor, već umu neshvatljivu cjelinu bez dijelova.

slika

Prema budističkom učenju, um je onaj koji diferencira stvari. U njemu su uvijek prisutni onaj tko promatra i ono što se promatra. Um je dio cjeline, a kako je cjelina zbroj različitih dijelova i samim tim više od svakog pojedinog dijela, ona ne može biti spoznata od strane bilo kojeg njezinog dijela. Utoliko je priroda cjeline prazna od svih zamislivih koncepcija koje se odnose na njezine dijelove. Zbog toga zen budizam nije zainteresiran za put uma i ne traži racionalno objašnjenje stvarnosti. To je razlog zašto pouke namijenjene učenicima sadrže nelogičnosti i izgledaju besmislene, jer se nastoji nadići granice uma i razviti sposobnost neposredne spoznaje stvarnosti.

Zen poduka odvijala se tako da učitelj postavi pitanje na koje učenik treba dati zadovoljavajući odgovor. Među poznata se pitanja ubrajaju: “Što je glas jedne ruke?”, “Kada bik dođe do ruba provalije, glava, rogovi i kopita prolaze, zašto rep ne prolazi?”, “Kada ne misliš na dobro i ne misliš na zlo, kako izgleda tvoje prvobitno lice koje si imao prije rođenja?” Ovakva pitanja nazivaju se koani. Koan doslovno znači “neprolazni prolaz” jer je neprolazan za sve misaone tokove, ali se ipak može proći kada se dosegne sposobnost izravne, intuitivne spoznaje koju zen budisti nazivaju prajna.

MONDO

Mondo je razgovor u četiri oka između učitelja i učenika zen budizma. U nekim školama zen budizma zahtijevao se tijekom mondoa neposredan odgovor dat bez razmišljanja. Kroz mondo učitelj provjerava je li učenik dosegnuo spoznaju. Ovisno o tome, razgovor izgleda više ili manje smislen. S vremenom se razvio pravi obredni oblik razgovora, a najblistaviji od njih pamtili su se i postali svojevrsni primjeri za buduće naraštaje učenika.

* * *
Yikwanu, majstora iz Kozenjia u vrijeme Tang dinastije, upitao je učenik:
“Ima li pas Buddhinu prirodu?”
“Da, ima”, odgovorio je majstor.
“Imate li vi Buddhinu prirodu?”, glasilo je sljedeće pitanje.
“Ne, ja je nemam.”
“Ako kažu da su sva bića prožeta Buddhinom prirodom, kako to da je
Vi nemate?”
“To je zato što ja nisam ono što ti nazivaš ‘sva bića’.”
“Ako niste to, jeste li vi Buddha?”
“Ne, nisam ni to.”
“Pa što ste onda, na kraju krajeva?”
“Ja nisam što.”
Nakon razmišljanja učenik upita:
“Da li se to može vidjeti ili dokučiti?”
Majstor je odgovorio:
“To je iznad umovanja ili dokazivanja i zbog toga se naziva nezamislivo.”

* * *
Juten upita redovnika: “Odakle dolaziš?”
“Dolazim iz samostana koji se nalazi na zapadnoj obali rijeke gdje je svetište Kwannon.”
“Jesi li vidio Kwannon?”
“Da, jesam.”
“Jesi li ga vidio na desnoj ili lijevoj strani?”
“Kod viđenja ne postoji ni lijevo, ni desno,” zaključi redovnik.


slika

Budizam, poput mnogih drugih učenja, razlikuje subjektivni od objektivnog uma. Subjektivni um ima egocentričnu sliku stvarnosti, odnosno svijet promatra iz jednog kuta – sebe samog, i zato ima ograničenu sposobnost viđenja. Zbog toga će dva promatrača koja gledaju isto stablo s različitih strana imati različite predodžbe tog stabla. Nadalje, te će predodžbe biti obojene onim što se želi vidjeti, odnosno onim čemu netko daje prioritet. Subjektivni um, dakle, ne daje točnu sliku stvarnosti.

Objektivni um je pomoću inteligencije sposoban promotriti stvari sa svih strana i dobiti puno točniju sliku onog što promatra, ali ni on nije sposoban sagledati sve. Budući da je uvijek podijeljen na promatrača i ono što se promatra, um nije u stanju ući u bit stvari i zato je njegovo viđenje nepotpuno. Da bi bilo potpuno, potrebno je da se promatrač i promatrano stope u jedno. To je moguće tek razvojem intuicije u kojoj se gube razlike između promatrača i promatranog. Intuicija u ovom kontekstu nije predosjećaj, niti viđenje budućnosti, već najviši oblik spoznaje dostupan čovjeku. Za budiste je to mogućnost spoznaje šunjate.

Omiljena budistička ilustracija prirode prajna intuicije dana je slikom Mjeseca koji se odražava u beskonačno promjenjivim oblicima vode. Prajna je samospoznaja o cjelini u kojoj je jedinstvo mnoštvo i mnoštvo jedinstvo. U ovom kontekstu prajna i šunjata postaju sinonimi.

Nemoguće je objasniti što je intuicija, iako je – kako kažu budisti – svaki čovjek posjeduje u potencijalu. Onaj tko je razvio ovu sposobnost može je prepoznati kod drugih, ali je ne može racionalno objasniti drugima, jer ona nadilazi logiku uma. Zen učitelj Mumon napisao je: “Znat ćete, ali samo za sebe; kao nijemi čovjek koji je usnuo san koji nikom ne može ispričati.”

Upravo zbog toga što se priroda izravne spoznaje ne može objasniti na logičan način, u zen literaturi pronalazimo nelogična “objašnjenja” prajna intuicije, kao npr. u Prajnaparamita sutri: “Ono što je poznato kao prajna nije prajna i zbog toga je poznato kao prajna.” “Ja nisam Ja i zbog toga Ja sam Ja.” “Budha je rekao: moje učenje je misliti mišljenje nemišljenjem, govoriti govor negovorenja, vježbati disciplinu nediscipline.” U ovom duhu Fu Daishi napisao je pjesmu:


Idem praznih ruku,
no lopata mi je u rukama
Pješačim, jašući na govedu
Kad prelazim most,
gle most teče, a ne rijeka.


Još jedna karakteristika prajna intuicije koju ističu zen učitelji je njezina protočnost. Ona je izravna, u njoj ne smije biti mjesta za razmišljanje, jer čim se počne razmišljati, prajna se povlači, nestaje. Otuda odgovori učitelja ponekad iznenađuju, kao u koanu o Tozanu u kojem redovnik upita Tozana: “Što je Budha?”, a on bez razmišljanja odgovori: “Tri kilograma lana.”

Već spomenuti učitelj Mumon napisao je: “Onaj tko se oslanja na riječi i pokušava shvatiti zen pomoću objašnjenja, taj je poput nesuvisla čovjeka koji pokušava udariti Mjesec štapom ili počešati stopalo kroz potplat na cipeli.”

Poslušajmo, dakle, savjet i ostavimo se nagađanja o prirodi intuicije. Ovaj savjet nam ukazuje i na nešto drugo, a to je da postoji drugi način razumijevanja zena. Mondoi, razgovori u četiri oka između učitelja i učenika, čija je svrha bila provjeriti stupanj spoznaje učenika, i koani koji su u tim prigodama bili zadavani učeniku, bili su namijenjeni učenicima koji su već prošli određene faze nutarnjeg razvoja, jer je prajna paramita posljednja u nizu od šest paramita koje učenik mora savladati.

Paramite su savršenstva, vrline koje učenik mora u potpunosti usvojiti. Prvih pet vrlina su vrline svijesti, srca i volje, koje učeniku omogućuju pročišćenje, unošenje svjetla u vlastito biće. Tek kada su one usvojene, učenik je spreman za veliku pustolovinu osvajanja prajne. Ne shvaćajući ovo, danas mnogi “istraživači” zena misle da je potrebno odbaciti um i logiku, i živjeti nastojeći probuditi prajnu. Ali zen ne govori o odbacivanju uma, već o njegovom nadilaženju. No, ne može se nadići ono što se prethodno nije usvojilo.

Zen budizam ostavlja utisak lakoće, dobrote i tolerancije, i to je sasvim točno s aspekta djelovanja učitelja i učenika prema drugim bićima. Ali ako pogledamo kakvi su bili prema sebi, vidjet ćemo vrlo strog i nepopustljiv stav, sasvim u skladu sa savršenstvima koja su nastojali postići. Prvo od njih naziva se dana – davanje, nesebičan rad, kao posljedica ljubavi i milosrđa za sva bića. Drugo je šila – moralna ispravnost koja zahtijeva sklad misli, riječi i djela. Treće je kšanti – strpljivost i postojanost, prožete ljubavlju u izvršavanju obaveza prema sebi i drugim bićima. Četvrto viraga – ravnodušnost prema užitku i boli, pobjeda nad iluzijom, opažanje jedino istine. Peto je virya – nutarnja energija koja omogućuje hrabrost i odvažnost u izvršavanju onoga što je potrebno i korisno, bez padanja pod utjecaj sebičnih želja. Šesto dhyana – meditacija, stanje nutarnjeg mira u svim situacijama, koje omogućuje ispravnu usredotočenost na sebe i svijet oko sebe.

KOAN

U zen terminologiji koan se može odnositi na anegdotu o nekom starom učitelju, razgovor između učitelja i učenika, izjavu ili pitanje koje je izrekao neki učitelj, a koristi se kao sredstvo za spoznaju konačne istine zena. Koan predstavlja nerješiv logički problem, vježbu za nadintelektualnu svijest, koju na kraju mondoa učitelj zadaje učeniku. Nakon razmišljanja o svom koanu, učenik ponovno odlazi na razgovor kod učitelja, a u međuvremenu sadržaj njihova razgovora ostaje tajna. Koan je pitanje koje zbunjuje učenikovu svijest, a treba ga potaknuti da probudi u sebi intuitivnu spoznaju. Iako postoje mnogi koani, prosvjetljenje se može postići rješenjem jednog jedinog.

* * *
intuicija-zen-budizam-sunyataRedovnik upita Chao-Choua (Joshu):
“Zašto je Bodhidharma došao u Kinu?”
Chao-Chou odgovori:
“Čempres u vrtu.”

* * *
Chu (Kokushi), carev učitelj, pozove svog poslužitelja: “Oshine!”
“Da”, odmah odvrati Oshin.
“Oshine!”, još jednom pozove Chu.
“Da”, spremno odvrati Oshin.
“Oshine!”
“Da.”
Chu tada reče:
“Mislio sam da sam ja pogriješio prema tebi, a ustvari si ti pogriješio prema meni”.




Naziv zen samo je japanski način čitanja kineskog ideograma za dhyanu – meditaciju, ali ovaj izraz ne smije se shvatiti kao poziv na asketizam, povlačenje u osamu i vježbanje kontemplacije u sjedećem stavu. Zen učitelji nijekali su vrijednost takvog oblika traganja za istinom, kao što se vidi iz priče o susretu Huai Changa i Ma Tsua. Ma Tsu (japanski Baso), koji će kasnije postati najveći učitelj zen budizma u Kini, u to je vrijeme vježbao meditaciju u samostanu Chuan-fau. “Vaša svjetlosti, koja je svrha sjedenja i meditiranja?” upita ga Huai Chang, učenik Hui Nenga. “Cilj je postati Buddha”, odgovori Ma Tsu. Na to Huai Chang dohvati dvije cigle s poda i počne trljati jednu o drugu, pa ga Ma Tsu upita: “Što to radite, majstore?” “Pravim ogledalo”, odgovori Huai Chang. “Kako se može napraviti ogledalo trljanjem cigli?”, začuđeno upita Ma Tsu. “Kako se može postati Buddha sjedeći i meditirajući?” odvrati Huai Chang.

Tek u susretu sa životnim okolnostima, potrebama i problemima čovjek može uistinu razvijati svoje sposobnosti i mjeriti koliko je u tome uspješan, odnosno koliko je stvarno i istinsko ono što je postigao. Zato se život shvaćao kao put, traganje, u kojem se svakim danom i svakim novim iskustvom uči živjeti sve stvarnije.

Za kraj ilustrirajmo ovu istinu zena pričom o mladim učenicima sa Zapada koji su sredinom prošlog stoljeća došli u Japan učiti zen. Jedan od prvih zadataka koji su dobili bilo je čišćenje toaleta. Misleći da se na taj način, neugodnim poslom, želi iskušati koliko je istinska njihova želja za učenjem, duboko su se iznenadili kad su tamo zatekli učitelja kako čini to isto. Iznenađeni, upitali su: “Učitelju, pa zašto Vi čistite toalet?” “Zato što je prljav”, glasio je odgovor.

Autor: Jerko Grgić
1
1 slika
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Zen – umijeće življenja

Post Postao/la Heidi »

Kako je Zen stigao u Japan?


U Japanu danas postoji trinaest budističkih škola s brojnim hramovima, svećeničkim redovima, različitim učenjima i brojnim štovateljima. Te škole nazivaju se tendai, shingon, rinzai, jodo, nichiren, soto, obaku, ritsu, juzu-nenbucu, hosso, kegon i ji-shu. Od njih, tri pripadaju zen školama. To su rinzai, soto i obaku.

Zen je sino-japanska izvede­nica od sanskrtske riječi dhyana ili meditacija, koja implicira jedin­stven sustav učenja i discipline unutar istoimene budističke škole. Riječ dhyana je u susretu s kineskim jezikom doživjela fonološke izmjene, te je preko srednjokineskog oblika dzyen na mandarinskom postala chan. Japanci su od Kineza preuzeli ideogramsko pismo, ali su ga prilagodili svom izgovoru. Tako je ovaj kineski ideogram na japanskom jeziku postao zen. Ta fonološka promjena posljedica je povijesnih događaja koji su budističko učenje iz Indije, kroz dugi vremenski interval i uz brojne izmjene, na kraju donijeli u Japan.

slika

Kako Buddha nije zapisao svoje učenje, ono se kroz stoljeća neprestano reinterpretiralo, na te­melju čega su nastale različite budističke škole. Već na drugom saboru, stotinjak godina nakon Buddhine smrti, učenici su se po pitanju prirode učitelja podijelili u dvije struje, iz kojih su nastala dva osnovna ogranka budizma. Pripadnici prve struje nazvani su teravade (“govor starih učitelja”) i zastupali su stav da je Buddha nadljudsko biće. Iz njihovih redova razvio se Južni budizam, poznat i kao hinayana budizam, koji se proširio po zemlja­ma istočno i južno od Indije, u Šri Lanku (Cejlon), Mianmar (Burma), Tajland, Kambodžu, Laos…
Pripadnici druge struje nazva­ni su mahasanghike (“pripadnici ­velike zajednice”). Oni su zastupali stav da je Buddha samo čovjek, te da se od drugih ljudi razlikuje jedino po tome što je realizirao sebe postavši bodhisatva, prosvijetljeno biće. Iz njihovih redova razvio se Sjeverni budizam, poznat kao mahayana, koji se proširio po zemljama sjeverno od Indije (Tibet, Kina, Mongolija, Koreja, Japan…)

Mahayana škole su se tijekom vremena dalje razdvajale. Jedna od prvih podjela bila je na madhyamike (“sljedbenike srednjeg puta”) i yogacare (“koji vrše jogu”). Iz te podjele nastale su druge, s obzirom na davanje prednosti pojedinim od brojnih sutri i naglašavanje određenih aspekata Buddhinog učenja. Također, u doticaju s domicilnim kulturama i religijama u različitim zemljama nastali su specifični oblici mahayana budizma od kojih su danas najpoznatiji tibe­tanski lamaizam i japanski zen.

Povijest zena do Bodhidhar­minog dolaska u Kinu više je legendarna nego činjenično utemeljena. Vezana je uz prenošenje dhyane s učitelja na učenika u lancu od dvadeset osam učitelja. Dhyana je jedna od paramita, budističkih savršenstava ili vrlina koje učenik mora usvojiti da bi u sebi realizi­rao budinsku prirodu. Paramita ima šest, sedam ili osam, ovisno o tumačenjima raznih škola. Dhyana je kruna tih vrlina, stanje savršenog nutarnjeg mira i ispravne usredotočenosti u svakom trenutku. Istovremeno ona je početna točka traganja za posljed­njom od paramita – prajnom, koja označava potpuno novo, budinsko stanje.
Prema zen tradiciji Buddha je u trenutku prosvjetljenja izjavio: Uistinu, sva živa i neživa bića prosvijetljena su u isto vrijeme. Istinu sadržanu u prosvjetljenju, koja se ne može objasniti riječima, već se mora neposredno doživjeti, Buddha je potom prenio svom učeniku Mahakašyapi kroz legen­darnu priču o cvijetu. Mahakašyapa ju je prenio svom učeniku Anandi, i tako redom do Bodhidharme. Premda se o vjerodostojnosti niza učitelja može raspravljati, treba naglasiti da on sadrži mnoge istaknute ličnosti mahayane, kao što su Ašvaghoša, Nagarjuna, Kanadeva i Vasubhandu.

Dolaskom Bodhidharme u Kinu oko 520. godine, započeo je niz od šest kineskih učitelja dhyana (chana), koji se formalno završio pojavom Hui Nenga (jap. Eno). On je na izvanredan način reformirao Bodhidharmino učenje, povezujući ga s elementima kineskog taoizma i tako stvorio filozofsko-religijsku školu poznatu pod imenom chan. Ta će škola kroz nekoliko narednih stoljeća biti najutjecajnija filozofsko-religijska sljedba u Kini. Hui Neng je svojim snažnim duhom djelovao na brojne učenike. Mnogi od njih postali su karizmatični, samostalni i sposobni učitelji zbog čega on nije želio ime­novati nasljednika, smatrajući da bi to moglo samo štetiti razvoju škole.

Nakon njegove smrti 713. go­dine, škola se podijelila na dva ogranka iz kojih je izraslo legendar­nih “pet grana zena”. To su škola tsao tung (jap. soto), koju je osno­vao Hsing Szu (jap. Seigen), škola lin chi (jap. rinzai), čiji je osnivač Nan Yoh (jap. Nangaku), škola wei jan (jap. jigjo), koju su osno­vali Wei Shan (jap. Jisan) i njegov učenik Yan Shan (jap. Kjozan), škola yun men (jap. umon), koju je osnovao Yun Men, te škola fa yen (jap. hogen), koju je osnovao Fa Yen. Škola chan je svoj vrhunac doživjela negdje potkraj dinastije Južni Sung (1127. – 1279.), nakon čega njen utjecaj postupno opada. Do tog vremena dala je brojne istaknute pojedince među filozofima, d­ržavnicima, ­znanstvenicima, ratnicima, umjetnicima, pa čak i kineskim carevima.

Kaligrafija sino-japanskog ideograma koji označava sanskrtski pojam dhyana ili meditacija. Na kineskom ovaj ideogram se čita chan, a na japanskom zen, a označava jedinstven sustav učenja i discipline unutar istoimene budističke škole.
Kaligrafija sino-japanskog ideograma koji označava sanskrtski pojam dhyana ili meditacija. Na kineskom ovaj ideogram se čita chan, a na japanskom zen, a označava jedinstven sustav učenja i discipline unutar istoimene budističke škole.

Zen je u tri navrata neuspješno pokušao prijeći iz Kine u Japan. Prvi put je to bilo još u vrijeme petog kineskog patrijarha. Svećenik Dosho doputovao je u Kinu 653. godine i nekoliko godina učio zen kod Hui Mana (jap. Eman). Po povratku u Japan izgradio je dvoranu za meditaciju u svrhu učenja zena u samostanu Gango u Nari, ali zen se tada nije primio.
Drugi put je to bilo u IX. stoljeću, kad je kineski zen učitelj I Kung (jap. Giku) došao na poziv carice Danrin i bio njen osobni učitelj. No, nekoliko godina kasnije, nakon što je podučio caricu, vratio se u Kinu.

Treća priča govori o Kakui koji je 1171. godine došao u Kinu, te tamo četiri godine učio zen kod Fuh Haia (jap. Buk-kai). Kada ga je po povratku car Takakura upitao za zen učenje, uzeo je flautu te odsvirao jednu notu koja je prošla bez odjeka na dvoru i u japanskom društvu. Potom je napustio dvor i za njega se više nije čulo.

Prvi kojem je pošlo za rukom osnovati zen školu u Japanu bio je Eisai – svestran, vrlo energičan i poduzetan čovjek. S dvadeset godina postao je učenik u tendai školi. U dva navrata putovao je u Kinu. Prvi put kad je imao dvadeset osam godina, te je s tog putovanja donio u Japan velik broj budističkih ­knjiga. Cilj njegovog drugog putovanja 1187. godine bila je Indija, no Kinezi mu nisu dopustili prelazak granice, te je ostao u Kini i učio zen u rinzai školi na planini Tiantai. Nakon pet godina vratio se u Japan noseći sa sobom, pored ostalog, i mladice čaja. Uspjelo mu je posaditi i čaj i zen u japansku tradiciju – premda ovo drugo uz brojne poteškoće. Do kraja života neprestano je branio novu školu od neistomišljenika, stvarao važna poznanstva, podizao hramove po čitavom Japanu i pisao knjige. Umro je u sedamdeset petoj godini.

Nedugo nakon njegove smrti 1223. godine, još se jedan mladi tragalac uputio preko mora. Bio je to dvadesetčetverogodišnji Dogen, koji je bio učenik tada najmoćnije tendai škole, ali je tražio više od toga. Kako je Eisai umro, slijedeći njegov primjer, odlučio je otputovati u Kinu. Tamo je pet godina učio u soto školi, u samostanu Tien Tung Shan. Nakon što se vratio u Japan, počeo je širiti zen na način potpuno suprotan Eisaijevom. Izabrao je živjeti vrlo povučeno, pišući knjige i podučavajući učenike. Izbjegavao je pompu, skupove, značajne osobe i javni život. No njegova slava kao mudraca neprestano je rasla, te je na kraju pozvan za učitelja šoguna Tokiyorija.

Eisai i Dogen smatraju se osnivačima rinzai i soto škola u Japanu. Škola rinzai dobila je ime po svom najvećem učitelju Lin Chiu (jap. Rinzai), a još se naziva i “nagla škola” jer smatra da se do prosvje­tljenja ne može doći postupno. To je škola koja koristi koane. Za razliku od nje, soto škola daje prednost tehnici zazen meditacije. Ona ima sustav od pet stupnjeva koji postupno vode učenika od kroćenja vlastite personalnosti do sjedinjenja s vlastitim Ja i Univerzumom. Ta je škola dobila ime po prvim slogovima učitelja Tsao Shana (jap. Sozan) i Tung Shana (jap. Tozan).

S ove dvije škole, rinzai i soto, zen je započeo svoj plodonosan boravak u Japanu, postepeno usvajajući i elemente tradicionalne šinto religije. Danas postoji preko šest tisuća rinzai i preko petnaest tisuća soto hramova u Japanu, a zen i japanska tradicija nerazdvojno su povezane u svim segmentima ­kulture.

Autor: Jerko Grgić
0
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Odgovori

Natrag na “Tradicionalna medicina”