Na latinskom bi tek bilo prepotentno.
Solamen miseris socios habuisse doloris.
Dakle, poslovicu smo dobili iz latinskog, i znacenje joj je da ljudi koji su dozivjeli neku nesrecu i u tuzi su zbog toga, osjecaju olaksanje, cak i utjehu, u saznanju da su drugi ljudi dozivjeli nesrecu takodje.
Koliko u ovome ima istine?
Na ovom principu, otprilike, se zasnivaju i grupe podrske (support groups). Ljudi slicnih sudbina se redovno sastaju da pricaju kako prolaze kroz nesretnu fazu. U knjizi (i u filmu) Fight Club se opisuje dinamika tih grupa podrske, i glavni junak ocajnicki trazi grupu koja njemu odgovara, jer njemu se nista ocigledno tragicno i nije desilo.
I zakljucuje da mu svaka odgovara, i zloupotrijebljava ih. I nalazi olaksanje u svakoj. Medjutim, kada sretne zenu koja takodje zloupotrijebljava grupe iz prakticnih razloga (hrana I pice) njegova magicna terapija vise ne funkcionira. Neki kazu zato sto se zaljubio u tu zenu. Neki kazu zato sto ga je ona podsjetila da je uljez u tim grupama.
Nakon toga, on osniva grupu u kojoj ce konacno osjetiti neki fizicki bol - Fight Club. Sve ga ovo vodi u vjerovanje da je Veliki Vodja i on tone u fasizam.
Ovo sam sve ispricao zato sto je osnovni motiv glavnog lika da svoju nesrecu, koju ne zna ni odrediti, podjeli sa drugim ljudima. On se bolje osjeca u sudaru sa pravom patnjom, jer oni znaju sta im je.
Dakle, da li "nesreca trazi drustvo" i zasto je to dobro a zasto ne? Zasto je ljudima koji su nesretni lakse kad znaju da i neko drugi pati? Jeste li ikad iskusili takav osjecaj?
Naravno, ova cudna dinamika nekad ima i ovakve efekte;
Nama smijesno, ali, da li je zaista?


