Josip Broz Tito

[Heidi]

Josip Broz rodio se u malom selu Kumrovcu na Sutli, u najzapadnijem dijelu Hrvatskog zagorja 7. maja 1892. godine kao sedmo od petnaestero djece roditelja Franje (Franceka) i Marije Broz, rođene Javeršek. Mali "nesporazum" oko toga biografskog podatka, s obzirom da se Titov rođendan slavi na dan 25. maja, objasnili su njegovi biografi činjenicom da je Josip Broz za vrijeme svoga dugogodišnjeg revolucionarnog rada bio prisiljen da se služi lažnim papirima i dokumentima, pa je tako i u jednom vojničkom dokumentu austro-ugarske vojske zabilježeno da je rođen 25. maja. A upravo na taj dan (25. V 1944.) izvršen je i desant na Drvar. Rođendan je ostao, pa ni sam Tito nije želio da se taj datum mijenja kad ga je narod već prihvatio. Sin oca Hrvata i majke Slovenke, Josip Broz nije osjećao nikakvih nelagoda zbog te okolnosti, jer između dvije susjedne zemlje nije bilo antagonizma ni netrpeljivosti. Josip Broz je mnoge dane djetinjstva proveo kod djeda Martina preko Sutle, te naučio odlično slovenski, zbog čega je imao poteškoća kada je pošao u hrvatsku osnovnu školu.

Kada se rodio Josip Broz, život u kumrovačkoj dolini je bio težak i naporan, oskudan i jednoličan. Iako je kmetstvo odavno bilo ukinuto, seljaštvo su pritiskali teški nameti, porezi i opća oskudica, jer su im posjedi bili mali, rasparčani, a zemlja slabe kvalitete. Godina 1903. i 1904. bile su veoma burne u tim krajevima, u znaku općeg narodnog pokreta protiv madžarizacije s jedne strane, i u znaku pobune siromašnih seljaka protiv svih vrsta eksploatacije s druge strane.

Osnovnu školu Josip Broz je pohađao u Kumrovcu od 1900. do 1905. Po svršetku osnovne škole Josip Broz je, zbog teškog stanja u obitelji, morao odložiti svoj odlazak na zanat, pa je neko vrijeme morao raditi kod svog ujaka u Sloveniji. Nakon toga je radio u jednoj sisačkoj kantini. Godine 1907. je postao šegrt mehaničarske radionice u Sisku. Po završetku šegrtske škole 1910. prvi put stiže u Zagreb gdje postaje član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije i učestvuje u radničkim demonstracijama.

Nakon "izleta" u Trst, gdje nije našao posao, vraća se u Zagreb gdje 1911. sudjeluje u velikim demonstracijama. Nakon toga je radio u Kamniku u Sloveniji, Čenkovu u Češkoj, u Münchenu, u tvornici automobila "Benz" u Mannheimu, u Njemačkom Ruhru, Beču, Bečkom Novom Mjestu gdje je radio u tvornici automobila "Daimler" kao probni vozač. Naučio je njemački i češki jezik, usavršio svoj i izučio nove zanate.

Godine 1913. odlazi u vojsku. Početkom prvog svjetskog rata 1914. shvatio je da to nije njegov rat i da nema za šta da ratuje, pa je u to uvjeravao i svoje drugove u kasarni. Odveden je u Petrovaradinsku tvrđavu i tu je proveo neko vrijeme, ali nije osuđen nego je poslan na frontu u Galiciju pa zatim na Karpate.

Na fronti je bio do 25. maja 1915. kada je ranjen i zarobljen. U ruskoj bolnici provodi trinaest mjeseci gdje mnogo čita i uči ruski jezik. Nakon izlječenja, Tito je kao zarobljenik poslan na rad u selo Kalasijevo. Pored posla nalazi vremena za čitanje a u razgovorima sa seljacima sve se češće spominje ime Lenjin.

Krajem 1916. premješten je u Kungur gdje radi na održavanju željezničke pruge. U junu 1917. napušta Kungur i odlazi u Petrograd gdje sudjeluje u demonstracijama. Zatim bježi u Finsku. Tamo je uhapšen i poslan u zatvor u Petropavlovskoj tvrđavi, iz koje je transportiran natrag u Kungur. Iz transporta je pobjegao i dospio u Omsk, gdje se, poslije pobjede oktobarske revolucije, prijavio u odred Crvene internacionalne garde. Na proljeće 1918. zatražio je da bude primljen u Rusku komunističku partiju (boljševika). U ljeto iste godine umaknuo je pred Kolčakovom vojskom među Kirgize, gdje je radio kao strojar u jednome mlinu. Po povratku boljševika u Omsk vratio se u taj grad i tamo postao član jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije.

U jesen 1920. vraća se u Zagreb gdje stupa u redove Komunističke partije Jugoslavije. Iste godine partija je zabranjena. Kada 1921. ostaje bez posla zapošljava se u mlinu u mjestu Velikom Trojstvu gdje je sa svojom suprugom živio do kasnog proljeća 1925. godine. Tu mu se rodilo troje djece. Prvo dijete umrlo mu je u Zagrebu, a u Trojstvu su mu sahranjeni sinčić Hinko, koji je umro osam dana nakon rođenja kćerkice Zlatice, čiji se život ugasio nakon 17 mjeseci. Godinu dana prije nego što napušta Veliko Trojstvo, rođen je sin Žarko, koji je jedini ostao živ od četvoro njegove djece iz prvog braka.

Napušta mlin u Velikom Trojstvu i u kasno proljeće 1925. godine dolazi u Zagreb. Po partijskim zadacima odlazi u Kraljevicu, Beograd i u Smederevsku Palanku. U aprilu 1927. opet se vraća u Zagreb. Od suda u Ogulinu osuđen je na sedam mjeseci robije, uvjetno na četiri mjeseca, zbog komunističke propagande. Nakon izlaska iz zatvora Tito ujedinjuje Partiju koja je bila podijeljena na različit frakcije.

Kada su u junu 1928. godine organizovane demonstracije, na letku kojim se radnici pozivaju na demonstracije stajao je potpis Josipa Broza. Velika potjera policije raspisana je 20. juna 1928. Uhapšen je 4. augusta 1928. i osuđen na pet godina robije. Početkom 1929. doveden je na izdržavanje kazne u Lepoglavu. Godinu dana poslije njega u Lepoglavu dolazi Moša Pijade, tada stari i iskusni komunist. Njih dvojica su počeli zajedno raditi na organiziranju partijskih jedinica u kaznionici. Iz toga vremena sačuvan je i jedan od dva portreta Tita što ih je izradio Moša Pijade, koji je inače bio poznati slikar.

Početkom 1931. Josip Broza su iznenada premjestili u kaznionicu u Mariboru, koja je bila na glasu kao najgora u Jugoslaviji. Tu je izdržao kaznu ali ipak nije odmah pušten na slobodu. Odveden je u Ogulin, gdje je trebao da odleži još tri i pol mjeseca one kazne na koju je bio uvjetno osuđen. Tek potkraj marta 1934. izlazi iz zatvora, ali mu je određeno da mora boraviti u rodnom Kumrovcu i da iz njega ne smije nigdje otići.

Već u aprilu te godine napušta Kumrovec i odlazi u Samobor. Postao je ilegalac i prvi put se spominje ime Tito. Postojalo je više priča o tome kako je dobio to ime ali je Josip Broz kasnije više puta objašnjavao da ga nikakav posebni razlog nije potakao da uzme to ime. Jednostavno, to je narodno ime, koje nije posebno rijetko. Prešavši u ilegalnost, Tito je nastavio još većom partijskom aktivnošću. Uključen je u Politički biro CK KPJ 1934. godine. Zbog partijskih zadataka povremeno odlazi u Pariz i Moskvu.

Krajem 1937. godine Josip Broz Tito postaje generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Poslije toga još dva puta odlazi u Moskvu 1938. i 1939. godine. Fašizam se širio Evropom, Hitlerove i Mussolinijeve armije su na granicama Jugoslavije, a vlada Cvetković-Maček ne vidi opasnost koja se bliži. Jedne od posljednjih večeri u oktobru 1940. godine u Dubravi je održana Peta zemaljska partijska konferencija. Na kraju konferencije Tito je rekao: "Drugovi, pred nama su odlučujući dani. Naprijed sada u konačnu pobjedu! Iduću konferenciju moramo održati u oslobođenoj zemlji i od tuđina i od kapitalista!"

Okupacija Jugoslavije zatekla ga je u Zagrebu, odakle je, njegovom inicijativom, upućen proglas CK KPJ narodima Jugoslavije i radnom narodu Jugoslavije, u kojemu se ističe odlučnost Partije da u oslobodilačkom ratu ustraje u prvim redovima, u kojemu ustaje protiv potpaljivanja nacionalne mržnje i poziva radnike, seljake, omladinu, građane i sve rodoljube da se ujedine u borbi za nacionalnu nezavisnost.

U drugoj polovici maja 1941. godine Tito odlazi u Beograd odakle usmjerava pripreme za dizanje ustanka i početak oslobodilačkog rata. Po napadu Njemačke na SSSR (22. juna) Politbiro CK KPJ je pod Titovim vodstvom ocijenio da je nastupio odlučan trenutak za početak oružanog ustanka protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača. Glavni štab Narodnooslobodilačkih i partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ) formiran je 27.juna, a Tito je postao vrhovnim komandantom NOPOJ. Pod njegovim vodstvom donesena je odluka o dizanju svenarodnog ustanka.

Beograd je napustio 16. oktobra i otišao na oslobođeni teritorij u zapadnoj Srbiji, kamo su premješteni i GŠ NOPOJ i CK KPJ. U Stolicama je 26. i 27. novembra održano savjetovanje nacionalnih i pokrajinskih predstavnika narodnooslobodilačkog pokreta i donesene smjernice za razvoj ustanka i oslobodilačke borbe pod jedinstvenim vodstvom Vrhovnog štaba NOPOJ i glavnih štabova po zemljama i pokrajinama Jugoslavije. U oktobru iste godine Tito se sastao u Ravnoj Gori s Dražom Mihailovićem radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv okupatora, koji zbog stava Mihailovića završava bez uspjeha.

U oktobru i novembru 1941. godine Tito je u Užicu, odakle usmjerava razvitak ustanka. U Rudom, u istočnoj Bosni, 22. decembra 1941. osniva Prvu proletersku brigadu. Na osnovi uspjeha postignutih u ustanku i oslobodilačkoj borbi u drugoj polovici 1942. izdaje naredbu o osnivanju prvih divizija i korpusa, što je bio temelj stvaranja Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Na njegovu inicijativu u Bihaću se 27. Novembra 1942. sastaju predstavnici NOB iz svih krajeva Jugoslavije i formiraju AVNOJ - Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije. Godinu dana poslije, 29. i 30. novembra 1943, u Jajcu se sastaje AVNOJ na svoje drugo zasjedanje i donosi povijesne odluke o budućem uređenju Jugoslavije kao federativne države ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije.

Tito dobiva naslov maršala. Neko vrijeme rukovodi oslobodilačkom borbom iz Drvara, odakle, poslije neuspjelog njemačkog desanta, 25. maja 1944. godine, odlazi na Vis, gdje razvija široku djelatnost za međunarodno priznanje nove Jugoslavije. U augustu 1944. susreće se u Napulju s predsjednikom britanske vlade Winstonom Churchillom. Istodobno dok se bori za međunarodno priznanje novoga stanja na tlu Jugoslavije, rukovodi, kao vrhovni komandant, operacijama oslobođenja zemlje, koje usklađuje s operacijama savezničkih vojski. Predvečer 23. oktobra 1944. stiže u oslobođeni Beograd. Potvrđujući već izborene tekovine, Tito 7. marta 1945. godine formira vladu Demokratske Federativne Jugoslavije.

Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije pobjednički je završena 15. maja 1945. Još u toku borbe - 19. novembra 1944. - Predsjedništvo AVNOJ-a dodijelilo je Titu naziv narodnog heroja Jugoslavije. Josip Broz Tito bio je jedini Vrhovni komandant u drugom svjetskom ratu koji je svoje borce lično vodio u bitku. Ranjen je u bitci na Sutjesci u junu 1943. godine.

Godine 1948. odupro se diktatu Staljina, odbacivši njegovu neprijateljsku politiku prema tekovinama socijalističke revolucije u Jugoslaviji i tekovinama oslobodilačke borbe. Odbijanjem da se pokori tzv. Rezoluciji Informativnog biroa komunističkih i radničkih parija (Informbiro), koja je sadržavala agresivnu politiku Staljina prema Jugoslaviji, Tito je, u ime načela ravnopravnosti naroda i komunističkih partija svih zemalja, odbacio politiku međunarodnoga hegemonizma i diktata velike sile. U Narodnoj skupštini FNRJ 27. juna 1950. podnio je obrazloženje Osnovnog zakona o upravljanju radnim kolektivima od strane radnika, istaknuvši staro socijalističko geslo "Tvornice radnicima". Prvi put je za Predsjednika Republike izabran 14. januara 1953.

Poslije smrti Staljina uslijedila je normalizacija odnosa sa SSSR pa je, za posjeta Hruščova Jugoslaviji, u junu 1955, potpisana Beogradska deklaracija, kojom je otvoren put normalizaciji odnosa između dviju zemalja, na osnovi priznanja načela ravnopravnosti među narodima, državama i komunističkim i radničkim partijama svih zemalja svijeta.

Tito je od ranih 1950-ih godina pa sve do svoje smrti razvio golemu međunarodnu djelatnost, jedan je od začetnika i glavnih aktera pokreta nesvrstanosti s kojim su se identificirale mnoge novooslobođene zemlje u svijetu. Afirmirajući međunarodni položaj Jugoslavije, mir i suradnju među narodima, Tito je posjetio više od sedamdeset zemalja svijeta, na svim kontinentima. Za goleme i trajne zasluge koje je stekao za sve narode Jugoslavije i za njihovu državnu zajednicu tri puta je proglašavan narodnim herojem. Bio je biran za doživotnog predsjednika SKJ. Za izvanredan doprinos vojnoj znanosti i praksi, posebno za doprinos i zasluge u izgradnji teorije i prakse oslobodilačkog rata Tito je 1976. dobio doktorat vojnih znanosti i umjetnosti. Proglašen je i počasnim članom mnogih akademija znanosti i umjetnosti.

Na jedanaestom kongresu SKJ - posljednjem kojemu je prisustvovao - održao je govor o snazi, ulozi i perspektivama Jugoslavije, o njezinoj vjernosti pokretu nesvrstanosti i o odsudnoj važnosti bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije - govor koji je svojevrsna oporuka svim baštinicima države koja je stvorena pod njegovim vodstvom i kojoj je ostao trajnim simbolom: Titova Jugoslavija.

4. maja 1980. u 15.05 sati na Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani umro je najveći sin naših naroda i narodnosti, predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, predsjednik Saveza Komunista, Vrhovni Komandant oružanih snaga, Maršal Jugoslavije Josip Broz Tito. Pokopan je 8. maja 1980. u Beogradu u Kući cvijeća. Na njegovoj sahrani bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 država svijeta. Titova sahrana bila je zvanično najposjećeniji pogreb nekog državnika u prošlom stoljeću.

Izvor: www.bratstvo.cjb.net

[Heidi]

[Heidi]

TITOIZAM: Fenomen jedne lažne religije, idolatrije, kulta i opsjednutosti podaništvom

Mnogi današnji titoisti, neovisno od toga da li su nekad bili aktivni članovi Komunističke partije ili ne, samo potenciraju pozitivna djela Titovog naslijeđa, ne obazirući se na reciprocitet u negativnostima koje oni često i ne vide kao negativnosti, ili ih negiraju te sakrivaju. Sve to asocira na slijepu zaljubljenost. U takvim stanjima ljudi često djeluju iracionalno. Ne primjećuju loše strane nečega ili nekoga u koga su zaljubljeni. No, ipak nije riječ isključivo o zaljubljenosti. Izgledniji su simptomi iskompleksiranosti. Zbunjeni ljudi ili ne znaju ili odbijaju znati kako skoro sve društvene turbulencije od devedesetih godina direktno proističu iz prethodne države i režima. Radije će to gledati kao dvije suprotstavljene ideologije, ne želeći da slušaju činjenice kako je većina ratnih zločinaca ovih prostora svoje karijere počela u komunizmu, i to nerijetko u Titovom periodu.

AMIR TELIBEĆIROVIĆ



“Svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje”, starija je i pomalo otrcana izreka, ali i dalje precizna u određenoj mjeri. Njen smisao može se analizirati iz više uglova, a ovdje se bavimo onim koji ima više veze s mentalitetom određene populacije, a manje s političarima i vlašću. Mnogo je političkih mitova na Balkanu, kako drevnih, tako i savremenih, samim tim i u Bosni i Hercegovini. Među savremenim društveno-političkim mitovima jedno ime objedinjuje cijelu seriju takvih, a to je – Josip Broz Tito.

Specifična “opsjednutost” fenomenom Tito traje i danas, i to širom bivše Jugoslavije. Nedavno je preko društvenih mreža neimenovani “borac protiv komunističkih mitova SFRJ” pokušao pojasniti kako je manje riječ o samom Titu, a više o podaničkom mentalitetu balkanskih naroda. Ovom “borcu” cilj je da se javno skrene pažnja na mnoge detalje iz biografije bivšeg predsjednika SFRJ koji spadaju u urbane legende, ali koje se uzimaju kao činjenice. Pritom, neke od njih spadaju u kontroverze, a predstavljene su i usvojene od većine kao prihvatljive ili poželjne. Pojedini turistički posjetioci Sarajeva, ali i strani studenti i uposlenici, ponekad se, više privatno nego javno, pitaju zašto je kult nekritičkog “obožavanja” Tita još toliko prisutan, možda ponajviše u Mostaru, Sarajevu i Tuzli.

Adam Horvat često posjećuje Bosnu i Hercegovinu i, kako sam kaže, zaljubljenik je u Bosnu. On je novinar iz Budimpešte koji se bavi mišlju da preseli na neko vrijeme u Sarajevo ili u Mostar, te da proba naučiti bosanski jezik.

“Kada razgovaram sa svojim mladim prijateljima u Mostaru, oni često potenciraju Tita kao nekog svog idola i uzora. Nije mi jasno da su toliko neupućeni, ili da mislima žive u prošlosti. Meni je dovoljno to što se u Titovo vrijeme sakrio veliki progon nesrpskog stanovništva iz Vojvodine poslije 1945. godine, a kamoli sve ostale loše stvari koje su se desile u komunizmu”, rekao je Horvat pri svojoj posjeti Sarajevu.

Kao i mnogi drugi stranci, i on je primijetio da se među samozvanim titofilima nalazi dosta pojedinaca koji su rođeni za vrijeme ili nakon raspada Jugoslavije, dakle pripadnika onih generacija koje ne pamte ni Tita ni Jugoslaviju.

ŠARMANTNI BESMISAO

Polazna osnova za demitologiziranje značajnog dijela Titovog naslijeđa (bez osporavanja Titovih pozitivnih poteza u svijetu i u Jugoslaviji, koji su ionako već odavno prepričani) nalazi se u fotografiji koja je na društvenim mrežama grafički iskorištena za ovu temu. Na toj staroj fotografiji nalaze se Tito i bivši predsjednik SAD-a Richard Nixon. Izvjesni “titoista” iz Srbije preko fotografije potencira Titovu “drčnost” i navodni mačoizam u prisustvu Nixona kao predstavnika svjetske imperijalne sile: “U Beloj Kući, u Vašingtonu, zabrana pušenja je uvedena 1946. godine. Od tada niko, ali bukvalno niko u tom zdanju nije zapalio cigaretu, lulu, tompus… osim njega! Richard Nixon ga gleda i nema m… da mu kaže da pušenje nije dozvoljeno. Sada, pričajte šta hoćete.”



Kao demanti ovih, blago rečeno, subjektivnih navoda, demitologizatori su ponudili sljedeće objašnjenje: “Zabrana pušenja je u Bijeloj kući uvedena tek 1992. od Hillary Clinton. Ono što više govori o nama je fascinacija prostaklukom – da netko puši u nečijoj kući iako zna da to domaćinu smeta.”

Cigare, pušenje i njihova zakonska zabrana u Bijeloj kući ovdje su sporedni. Primarna stvar osvrt je na podaništvo i na maštanje o tome kako biti drčan i drzak prema nekome ko se smatra moćnijim od tebe, s povodom ili bez njega. Oni koji bi htjeli biti takvi, a ne mogu ili se ne usuđuju, rado se identificiraju s nekim iz svog okruženja ko je slavan i ko se navodno smije tako ponašati. Zanimljivo je kako autor prvog teksta koji je fasciniran pušenjem cigare pri gostovanju kod nekoga ko to kao ne odobrava sve ovo tvrdi s takvim uvjerenjem kao da je sam bio ondje.

Kao da je prisustvovao tom sastanku u Bijeloj kući te kao da zna o čemu je razmišljao Nixon u zabilježenom trenutku. Posebna tragikomičnost jeste kako očekuje od čitalaca da to prihvate kao dogmu. Titoizam je očigledno još jedna u nizu religija s ovih prostora čiji se pripadnici nerijetko rugaju sljedbenicima klasičnih religija zbog vjerovanja u “neprovjereno”. Istovremeno, idolatrijsko obožavanje Tita podrazumijeva vjerovanje u neprovjerene ili nepotvrđene detalje. Nije riječ samo o nostalgiji pošto među onima koji prihvaćaju dogmu o Titovoj političkoj i historijskoj nepogrešivosti ima sve više onih koji ne pamte sve ovo.

Na tom osnovu, na fascinaciji prostaklukom, nastala su i današnja divljenja gangsterima poput Arkana u Srbiji ili sličnim likovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili na Kosovu. Mnogi današnji titoisti, neovisno od toga da li su nekad bili aktivni članovi Komunističke partije ili ne, samo potenciraju pozitivna djela Titovog naslijeđa, ne obazirući se na reciprocitet u negativnostima koje oni često i ne vide kao negativnosti, ili ih negiraju te sakrivaju. Sve to asocira na slijepu zaljubljenost. U takvim stanjima ljudi često djeluju iracionalno.

Ne primjećuju loše strane nečega ili nekoga u koga su zaljubljeni. No, ipak nije riječ isključivo o zaljubljenosti. Izgledniji su simptomi iskompleksiranosti. Među samoproglašenim braniteljima Titovog naslijeđa ima onih koji se protive krvoproliću, naročito ubijanju životinja. Oni ponekad pravdaju Titov lovački hobi kao i fotografije s lovačkim trofejima, nešto u Africi, a nešto s medvjedima kod Bugojna.



Titov nesuđeni bunker pored Konjica koštao je više milijardi dolara u vrijeme kada je njegova vlada smatrala da nema dovoljno novca za autoput kroz Bosnu. Današnji se titoisti uglavnom dive i tom ogromnom bunkeru i parama koje su nepovratno bačene za izgradnju sumanuto glomaznog skloništa, simbola paranoičnog rasipništva.

SEKS KAO PARTIJSKI (NE)PRIJATELJ BROJ JEDAN

Jedan od popularnih mitova o Titu, koji je također slijepo prihvaćen, jeste onaj koji je nastao poslije 1948. godine i diplomatskog raskida između Tita i Staljina. Navodno, sovjetski ambasador tim je povodom poslao u Titov kabinet teglu punu riže s porukom – “Probaj da nas prebrojiš”, aludirajući na vojnu i populacijsku nadmoć SSSR-a u odnosu na Jugoslaviju. Nakon toga, iz Titovog kabineta je, kao, poslan odgovor u vidu tegle ljutih feferona, s natpisom – “Probaj da nas okusiš”, s aluzijom na otpornost i žestinu jugoslavenskih naroda unatoč njihovoj malobrojnosti. Ova urbana legenda, kao i mnoge slične, preživjela je na bivšim jugoslavenskim prostorima do danas. Gotovo niko od onih koji je promiču ne dovodi u pitanje autentičnost priče.

Ono što najviše govori o mentalitetu onih koji su “zaslužili” vlast kakvu su imali jeste divljenje prizemnim pojavama u forsiranju titoizma. Naprimjer, rijetko će govoriti o onome što spada u Titove pametne ili pozitivne političke odluke, kao što je zagovaranje međublokovskog mira u vrijeme globalnog hladnog rata kroz samite Pokreta nesvrstanih. Radije će s ponosom govoriti o Titovim navodnim seksualnim aferama s italijanskom glumicom Sofijom Loren, pa s Elisabeth Taylor, pa s Gertrudom Munitić, Indirom Gandhi. Drugim riječima, govorit će o vlastitim fantazijama i neostvarenim željama. Zato ih projiciraju kroz nekog lidera ili “idola” s čijim se osobinama identificiraju. Ne interesiraju ih naročito priče o društvenim uspjesima i nesvrstanima, nego o kurvanju, bilo navodnom ili potvrđenom, o nadmenom odnosu prema političkim domaćinima, pa čak i o pravdanju mučenja na Golom otoku, pravdanju političkih i fizičkih likvidacija prije i nakon Drugog svjetskog rata.

Naravno, kada se spominje sve ono pozitivno što se u životima tzv. jugonostalgičara ističe u superlativima, izbjegava se pitanje o tome kako ili zašto je sve to neko trebao platiti i da ništa od proletersko porodičnih uživanja iz sjećanja nije bilo besplatno. Ako neko spomene velike međunarodne dugove Jugoslavije koji su ostali poslije Titove smrti brojnim narednim generacijama u naslijeđe, titoisti samo ističu današnje dugove bivših jugoslavenskih republika, bez precizne kontraargumentacije na istu temu. I to spada u religijsku isključivost titoista. Također, kada neko drži na zidu ikonu nekog sveca, ili hamajliju oko vrata, smatra se pripadnikom određenog kulta na koji se odnosi ikona, freska ili konkretni vjerski simbol, najčešće križ.

Takve pojave neki titoisti ismijavaju, dok istovremeno sami drže u stanovima Titove fotografije ili statue zbog navodne vlastite identifikacije. Slično je s masovnim nošenjem majica ili torbi s likom Ernesta Che Guevare. Vjeruje se kako se nosilac majice preko te fotografije nada prenošenju osobina ili revolucionarne svijesti sa Che Guevare na sebe, što je zapravo patetična glupost. U stvarnosti, često je riječ o vlastitoj iskompleksiranosti, poluskrivenoj kroz idolatriju. Pritom, Che Guevaru kao “simbola” otpora kapitalističkom imperijalizmu koriste kompanije u kapitalističkom svijetu proizvodeći majice s njegovim likom i zarađujući na tome. O tome se također rijetko govori.

BAHATOST NA CIJENI

Slično je s javnim isticanjem slika pop i rok-zvijezda i filmskih glumaca. Niko nije imun na takve pojave, od djetinjstva (što je zakačilo i psihu potpisnika ovih redova) preko puberteta, ali to spada u hormonalne i psihičke nemire koji su dio odrastanja. Međutim, s poimanjem titoizma na ovaj način nema generacijskog ograničenja. Mentalno stanje u kome se slavi uglavnom beskorisna bahatost makar bila nepotvrđena ili izmišljena odnosi se i na starije i na mlađe, te se još smatra vrlinom na ovim prostorima. Od nekih stanovnika Federacije BiH može se ponekad čuti kako im se sviđa javno ponašanje Milorada Dodika.

Više je sarajevskih taksista u razgovoru s mušterijama istaklo da Federaciji fali političar poput Dodika. Pritom se ne ističu naročito Dodikovi poslovni uspjesi, nego njegova nadmenost, psovanje, javno vrijeđanje sagovornika, prijetnje. Takve stvari proističu iz naslijeđenog podaništva prema Titu koje je ostalo u mentalnom sklopu velikog broja stanovnika Bosne i Hercegovine i zemalja iz okruženja. U Bosni i Hercegovini to ima posebnu težinu zato što ovdje postoji mnogo politički dezorijentiranih ljudi raznih generacija i profila. Zbunjeni ljudi ili ne znaju ili odbijaju znati kako skoro sve društvene turbulencije od devedesetih godina direktno proističu iz prethodne države i režima. Radije će to gledati kao dvije suprotstavljene ideologije, ne želeći da slušaju činjenice kako je većina ratnih zločinaca ovih prostora svoje karijere počela u komunizmu, i to nerijetko u Titovom periodu.

Takozvane ljevičarske partije u Bosni i Hercegovini ponekad koriste Titovo naslijeđe za manipulacije onima koji su mladost proveli u SFRJ, vjerovatno znajući da većina ljudi osjeća nostalgiju za svojom mladošću, neovisno od toga u kakvom su državnom uređenju živjeli dok su bili mladi. Za to vrijeme, arogancija, mačoizam, inat bez osnova, vještačka tvrdoglavost, napadno skrivanje kompleksa niže ili više vrijednosti i psovanje skoro svega oko sebe ostaju obilježja značajnog dijela domaće populacije. S odgajanjem mitova titoizma kojima se slavi “Al Capone” stajalište to će se teško promijeniti.

Na manje-više sličnom tragu bio je i proslavljeni preminuli glumac Bora Todorović kada je, prema drami Duška Kovačevića Sveti Georgije ubiva aždahu, dao izjavu o svakodnevnom psovanju među Srbima. Todorović je rekao: “Ja ne znam narod koji više psuje sunce od nas, te sunce žarko, sunce krvavo, sunce kalaisano… Uz sunce, psujemo još i Boga i lebac i majku. Čemu može da se nada narod kome su obične psovke sunce, Bog, lebac i majka? Mi smo i zaslužili da živimo u mraku.”

Svakodnevno psovanje svega oko sebe česta je praksa i u Bosni i Hercegovini. Ostalo je vjerovanje u narodu kako su ovakve psovačke navike kulminirale tokom Drugog svjetskog rata i s pojavom komunizma uz prateći titoizam. Postojale su domaće psovke i prije komunizma, ali su navodno u masovnoj upotrebi raširene među djecom i odraslima tek s komunističkom ekspanzijom, uz ohrabrenje od samog Tita, koji je imao naviku psovanja Boga kao uzrečicu, pored ostalih psovki. Stanovništvo, ionako sklono imitiranju skoro svega pomodarskog, naročito s TV prijemnika, samo je prihvatilo sve to. Naredne su generaciju naslijedile. Priča se nastavlja i danas.

[Ma znas]

Tesko je vladati Balkancima. To pokazuju predrstna ali i ova sadasnja desavanja. Bio je izmedju klina i nakovnja.

[Ommadawn]

Ti izgleda dižeš neke stare teme ili?

[Socrates]

Teško je vladati bilo kim. To dokazuje istorija ljudskog roda.

Zapravo bi se moglo reći da je Balkancima lakše vladati nego mnogim drugim. Zato je trebao rješavati probleme dok je imao apsolutnu vlast. Pod jedan, morao je izbjeći izolaciju balkanskih naroda. Dakle, minimum je bilo da povezuje Jugoslaviju sa zapadno evropskim tokovima.

[Ma znas]

Radio jr Tito sto je mogao. Vezao se on za sve gdje je mogao dobiti novac: Zapad, istok nesvrstane itd.Ipak Balkanci su teski narodi. Tesko je vladati njima

[Ma znas]

Ostajrm pri tvrdnji da su Balkanci teski narodi i da je tesko bladati sa njima. Tito je imao dobre kontakte sa svima, kapitalistima, komunistima, siromasnim i bogatim

[Ma znas]

Izvinjavam se za dva slicna komentar.

[Ommadawn]

Teško Balkanca ubijediti da si Bog i batina…
Digni kredit, uzmi luksuzno auto i ima da ti čisti cipele da nemaš potrebe za ogledalo.

[Ma znas]

O svemu svako ima svoje misljenje. Za mene sasvim normalno.

[Ommadawn]

"...istina je da su naši roditelji ostavili puno više nama nego što ćemo mi svojoj djeci. Ali ne zato što su bili bolji ljudi od nas i što su voljeli svoju djecu više nego što mi volimo našu, već zato što su živjeli u sistemu čija je kolektivna svijest bila izgradnja, obrazovanje, jednakost, ispred nacije, religije, pohlepe. Ali apsurd je to da nismo mi ti koji uništavaju budućnost svojoj djeci, nego isti ti koji su gradili! Devedesete su dobili pravo glasa kojim su mogli zadržati sve što su izgradili, ali po tome kako je većina glasala ispada da je većina gradila zato što su morali, a ne zato što su vjerovali. Danas, kad su prošla više od dva desetljeća i kad je pušiona neviđena, 'bude se' opet, ali onaj 'san' se neće vratiti. Izgubljena je velika šansa za boljim svijetom na ovim prostorima. Možda neke druge generacije naprave nešto. Generacije koje se nas neće ni sjećati."

Iz intervjua tportalu, 2014, Damir Avdić Graha

[storm]

Balkan mi je kao migrantska obitelj iz, recimo afganistana...
Nije ovo ništa protiv istih, nego su mi oni nekako metafora za najteži životni put...svako zlo udari po toj zemlji.

Tata i mama se handre žestoko sa životom, dodju nekako, kako tako zažive normalno, daleko od idealnog i zamišljenog, ali su barem pružili djeci uvjet za dobar start...
Prvi sin završi na horsu, kćerka se kurva, a mlađi sin je pijandura na socijalnoj pomoći...