Ja se slažem da neka poređenja mogu dovesti do problema u ljudskoj psihi. Što se mene tiče, takva su uglavnom poređenja na rudimentarnom nivou ljudskog postojanja. Ko ima više para, bolju kuću, bolji auto, bolji posao, dalje je dogurao u karijeri, na vrijeme je ušao u brak, ljepši je, zgodniji je, bla bla bla truć truć truć me ne interesira kao predmet rasprave.
Nemojte to raditi. Gotova priča.
Međutim, kad dođemo do poređenja ideja, zamisli, postupaka, vještina, itd., to je već drugi teren. To može biti problematično jedino ako si by default sklon da pljuješ sve drugačije što treba da vidiš, saznaš i naučiš. Pa čak i da imaš bilo kakvih primjedbi na sve to, a to je poželjno, možeš to poređenje iskoristiti da konstruktivno kritikuješ i predložiš poboljšanje ili alternativu.
Eto, lejla negdje govori da neki roditelji porede djecu i da tako razvoj jednog djeteta unište. Pa, pobogu, zar se takvi roditelji ne bi trebali porediti sa roditeljima koji to ne rade, i tako, možda, izvući neku pouku? I to je samo jedan primjer. Malo je roditelja na svijetu koji ne vjeruju da su savršeni roditelji. Sa druge strane, skoro svakodnevno čitamo da ljudi, čak i stručni, oštro kritikuju druge ljude upravo zbog toga kako odgajaju svoju djecu. Tu je očigledan raskorak između pojedinaca i vanjskog svijeta. Ko se tu treba porediti sa kim?
Meni ovo "poredi se jedino sam sa sobom" zvuči ponekad toliko samoljubivo. Nije moguće da toliki ljudi vjeruju da ne rade i nisu radili nikakve greške u životu. Sve počinje i završava sa njima. Plus još da vjeruju da se sami, bez ikakvog poređenja sa drugim ljudima, mogu izbaviti iz tog lavirinta svog mozga i izaći na put sreće i rahatluka, pa, eto, imamo miks za katastrofu. Prije svega, niko ti i ne garantira da ti je početna tačka ispravna, pa samo to "poredi se jedino sam sa sobom" te vodi u pogrešnom pravcu.
Kao kad tinejdžer sebi uvrti u mozak da je nesvakidašnji muzičar, a ono nigdje ništa ni sa čim. I neće nikad postati muzičar, ali, svakog dana napreduje pomalo, i u tom "poređenju sa samim sobom" je dnevno u plusu, ali na duge staze je na potpunoj stranputici. Pa da li ijedan roditelj želi to svom djetetu? Taj potpuni raskorak sa realnošću? Šta je ovdje poželjno, da pustiš iluziju da se povećava nekontrolirano i da dijete "tresne" na glavu tek kad mu je preko 30?
Meni se čini da psiholog savjetuje da se okaneš poređenja sa drugim ljudima tek kad si toliko zaglibio u tom poređenju da sigurno ideš prema psihološkoj samo-destrukciji, pa i nemaš drugi izlaz. Međutim, niko ne garantira i da "poređenje sa samim sobom", neće biti isto tako psihološki samo-destruktivan proces. Mogu navesti još stotine primjera.
Svejedno, ni jedan od ovih puteva ne garantira nikakvu sreću, zadovoljstvo, ispunjenost. Tako da i ne znam o čemu raspravljamo.
Poredio se, ne poredio, to ti ne daje nikakvu prednost, garanciju, zacrtan rezultat. Neko se konstruktivno poredi sa drugim ljudima, pa ga to pozitivno motivira. Neko postane pljačkaš jer se destruktivno poredi sa drugim ljudima. Neko se objektivno "poredi samo sa sobom", pa postepeno dostigne svoj puni potencijal. A neko završi na heroinskoj ovisnosti potpuno otuđen od vanjskog svijeta jer se nije poredio ni sa kim. Savršenog recepta za život nema.
A druga stvar je ovo što Marlboro napisa. Poređenje ideja i dostignuća i sa svojim savremenicima i preko svih era, razdoblja i pravaca ljudskog razmišljanja i djelovanja je uslov civilizacijskog razvoja. Takvim poređenjima komuniciraju i komunicirali su svi oni koji su malo-pomalo pomjerali granice ljudskog razumijevanja svijeta oko nas.
Kako pomiriti sve ovo ne znam.
Dakle niko od nas nije bio izričito protiv uspoređivanja. Nego smo navodili koje su zamke/štetnosti usporedbi, kako čovjeku je teško objektivno sagledati sopstvene usporedbe i da je najbolje ipak usporedbu raditi na samom sebi. 
