Zanimljivosti iz života poznatih umjetnika

[lejlamo]

Tuluz Lotrek

Anri de Tuluz Lotrek bio je francuski slikar, grafičar, ilustrator plemićkog porekla. Rođen je u staroj francuskoj porodici čije je plemstvo vuklo korene iz doba viteštva srednjeg veka. Kao i kod drugih plemićkih porodica tog doba, venčavanje rođaka je bilo uobičajeno kod Lotrekovih ― roditelji su mu bili u srodstvu u prvom kolenu.

Anrijeva bolešljivost i piknodizostoza, nasledno oboljenje kostiju, posledica su takvog genetskog opterećenja. Bezbrižno detinjstvo, ispunjeno balovima i lovom, prekinuto je u 15. godini teškim prelomima obe bedrene kosti u razmacima od nekoliko meseci.

Zbog bolesti Anrijeve kosti nikad neće pravilno srasti i dečak je zaostao u rastu. Visina od 152cm, kratke, iskrivljene noge i posledično geganje pri hodu obeležiće ga za čitav život. Anri više nije bio sposoban za vojničku karijeru niti je imao izgleda za dobru ženidbu, te su roditelji odlučili da mu podstiču druge sposobnosti.

Njihove ličnosti su imale velikog uticaja na njega ― brižna i posvećena majka ostaće mu podrška i oslonac do kraja života, a određene crte karaktera će naslediti od oca, ekscentrika koji je voleo prerušavanje.

Učen od strane akademskih slikara, u ranoj mladosti je slikao konvencionalne radove sa motivima prirode i konja, da bi se kasnije okrenuo naturalizmu, te impresionizmu. Sa Degom je bio u prijateljskom nadmetanju, a uzor mu je bio Mane, čije su slike u to vreme smatrane skandaloznim. Kasnije će formirati sopstveni stil koji niko posle njega neće nastaviti.

U Parizu je ubrzo postao poznat kako među umetničkim krugovima, tako i kao posmatrač i uživalac pariskog podzemlja. Svi ga poznaju i ceo Pariz mu se smeje, tako je mladi vikont opisivan. Druženje sa sumnjivim ljudima, naklonost prostitutkama i stalne pijanke doneli su mu kultni status pariske noćne scene kao i podozrenje i užas u očima plemstva − otac ga je molio da slike ne potpisuje porodičnim imenom.

Nizak, izobličen, uvek u beloj košulji i prsluku, sa filcanim šeširom na glavi i naočarima bez drške na nosu, bio je upečatljiv prizor gde god bi se pojavio.

Voleo je da se zabavlja, prerušava, šali, ali je zadržavao nadmoć, obrazovanje i produhovljenost ma gde da se nalazio.

Širu pažnju javnosti Tuluz-Lortek je osvojio serijom plakata koje je napravio za, tada otvoreni, Mulen Ruž, čiji je bio redovni gost. Njegove slike, koje su bespoštedno otkrivale sjaj i bedu pariskog društva, sadržavale satiru, grotesku, otkrivale komediju čoveka i izazivale tugu i razočarenje, bile su dočekane ili oduševljenjem ili oštrim neodobravanjem.

Svojim radom načinio je večnim nekoliko pariskih zvezda čiji bi sjaj inače brzo iščezao: Aristida Brijana, gospodara ulice, izvođača šansona na narodnom dijalektu, plesačice Žan Avril i Ivet Gilber i, naravno, čuvenu „nezasitu“ Guli, raskalašnu Alžiranku čijoj čulnosti je bilo nemoguće odoleti. Narudžbine za slike i kupci su počeli da se javljaju; jednu sliku je kupio i srpski kralj Milan.

Pridruživanje rođaka Gabrijela, studenta medicine, donelo mu je novo nadahnuće. Pratio ga je na predavanjima u bolnicama i operacionim salama. Anri je i ranije bio zainteresovan za medicinu, još od dečačkih dana i stalnih poseta pedijatrima, i brojni prijatelji su mu bili lekari.

Takođe je još od detinjstva imao veliku strast ka jahanju i često je slikao konje. Tuluz-Lotrek je govorio da bi, da mu je zdravlje to dozvolilo, radije postao hirurg ili džokej nego slikar.

Kako je bio sve više prisutan u javnosti, zarad pažnje je igrao na kartu preterivanja: prerušavao se, zabavljao crtanjem izopačenih i nadrealnih prizora, vodio kormorana na povocu i naručivao apsint za njega. Neko vreme je živeo u bordelu, a prostitutke su mu bile muze i postale prijateljice.

„Profesionalni model uvek deluje kao da ja napunjen slamom, dok su one…one su žive“,

tako je govorio.

Anrijev buran život nije prošao bez posledica. Tokom brojnih avantura zarazio se sifilisom, a postao je rob alkohola tražeći u njemu beg iz okova svog izgleda. Naročito je mnogo pio apsint, a i za Francuza netipično je mnogo voleo koktele i terao goste na zabavama da ih piju sa njim.

Koktel Zemljotres je navodno njegov izum: opojna smeša sastoji se iz polovine apsinta i polovine konjaka.

Zdravlje mu je brzo propadalo i osećao je da mu se bliži kraj. Porodica ga je protiv njegove volje smestila u kliniku na lečenje, ali nedelje provedene tamo samo su ga ozlojedile i učinile mu život tamnicom. Po napuštanju klinike nastavio je stare navike i razuzdan život.

Ljubav ka slikanju ga nije napuštala, pa je i u poslednjem stadijumu bolesti radio punom parom. Apoplektični napad, kome je navodno prethodila svađa sa prostitutkom i njeno grubo ruganje, ostavio ga je delimično paralizovanim, a do tad je bio i skoro gluv. Brzo je prebačen u majčinu kuću, gde je i umro u 37. godini.

Autoportet Tuluz-Lotreka,By Henri de Toulouse-Lautrec – pAGg8GwiHleSkA at Google Cultural Institute maximum zoom level, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.p ... d=21909181

[Heidi]

REALISTICKI UMJETNIK



Anna Ancher (1859-1935) u stvarnosti bio je jedini slikar Žene među slikarima iz Skagena, činjenica koja se odražavala u njezinim slikama koje prikazuju svijet žena.

Slikala je mnoge žene - mnogo više od muškaraca - i te su žene često bile same. Tipičan motiv Anne Ancher bio je jedna ženska figura u unutrašnjosti - spavaća soba ili dnevna soba - tiho okupirana zadatkom ili samo zamišljena i povučena. Ova kontemplacija je vrlo karakteristična crta u ženskim figurama Anne Ancher. Njihova koncentracija usmjerena je prema unutarnjem svijetu, a gotovo nikada ne postoji kontakt očima s gledateljem jer žene gledaju prema dolje, imaju zatvorene oči ili okreću leđa.

Značajno je da su brojke Anne Ancher smještene u zatvorenom prostoru. Ovdje se ona razlikuje od muških Skagen umjetnika koji su često svoje predmete slikali izvan vrata. Slikali su ribare na plaži, moru, dinama i pogledu na Skagen. Svojim unutarnjim motivima, Anna Ancher bila je u većoj mjeri povezana s drugim umjetnicama toga vremena, umjetnicima koji su željeli slikati neposrednost intimne sfere - prostorije u kući, s djecom, sestrama, majkama ili djevojkama u službi kao njihovim modelima.
Postoji nekoliko razloga za izbor motiva ženskih umjetnika. Dom, domaćinstvo i djeca bili su domena i odgovornost žena. Ovdje su bili, tako da su ti motivi bili pri ruci. Tijekom 1800-ih nije bilo prihvatljivo da se žene, osobito žene srednje klase, pojavljuju u javnosti bez pratnje muškaraca - čak ni da slikaju. Žene su stoga morale ostati u domu, također zbog svoje ekonomske ovisnosti o suprugu ili obitelji, jer se to nije smatralo prihvatljivim, a nije bilo ni uobičajeno, da su kćeri i žene srednje klase imale zanimanje.

Njihove mogućnosti za obrazovanje bile su stoga iznimno ograničene - u vrijeme kada je Anna Ancher živjela, umjetnice nisu mogle čak ni prisustvovati Kraljevskoj akademiji. To je imalo značajan utjecaj na njihov izbor motiva jer se oni, za razliku od muškaraca, nisu školovali u izvođenju monumentalnih scena s brojnim likovima od kojih su primjerci goleme slike ribara Michaela Anchera.
Ženske figure Anne Ancher mogu se podijeliti u dvije skupine. Jednu skupinu čine mlade žene srednje klase, a druge žene i kćeri ribara.
Žene srednje klase lako se prepoznaju po svojim vrlo uglednim dugim haljinama, s dugim rukavima i, s vremena na vrijeme, s vezicama od čipke, njihovom kosom i tankim strukovima - vidi a. o. Mlada djevojka u svjetlu svjetla i interijera s crvenim makovima. Oni su u sobama koje se mogu okarakterizirati kao ženstvene, sobe koje odražavaju njihovu ženstvenost. Ove sobe ili interijeri oslikani su u svijetlim bojama i karakterizirani su osjećajem tišine i apsorpcije, a ženske figure često su popraćene cvijećem.

Čak se može otkriti i tendencija u kojoj cvjetovi postupno zamjenjuju žene - kao u interijeru s Clematis - i gdje cvijeće napokon nestaje, a čisto ženska soba ostaje kao u unutrašnjosti. Brøndumov dodatak, na primjer.
Drugu skupinu ženskih figura Anne Ancher, žene riba i kćeri, prije svega karakteriziraju njihove marame - crne ili bijele, ovisno o tome jesu li udovice ili ne. U slikama Anne Ancher blisko su povezane s religijom: žene su ili u crkvi ili na molitvenim susretima - primjerice, djevojka koja prisustvuje službi u crkvi Skagen i molitveni sastanak. Oko 1900. godine pokret evangeličke crkve dobio je čvrsto uporište među ribarskim stanovništvom u Skagenu - osobito među ženama. Popularno govoreći, muškarci su otišli u pub dok su se žene okretale prema crkvi radi potpore i potpore u svojim često teškim i štedljivim životima.

Vjerski život u Skagenu

Anna Ancher bila je jedina među slikarima iz Skagena koji su prikazivali vjerski život u Skagenu. To je možda zato što je, kao što je već spomenuto, ženski svijet, ali osobni razlozi svakako su odigrali ulogu i za Annu Ancher. Osim što je bila jedina žena u umjetničkoj koloniji, bila je i jedini umjetnik koji je rođen i odrastao u Skagenu. Majka i sestra Anne Ancher bile su vjerske. Obojica su bili duboko uključeni u pokret evanđeoske crkve i kao dijete Ana Ancher pratila je majku na čitanje Biblije i molitvene sastanke. Njezin odrasli život - kao umjetnik i član umjetničke kolonije - ostao je u oštrom kontrastu s religijskim odgojem. Skagini umjetnici su uglavnom bili slobodoumni i ateisti i vodili su ponekad divlje (barem u očima zajednice Skagen) postojanje boema.

Sasvim je izvjesno da je Anna Ancher osjetila nesvjesni oblik raskola između svojih dvaju svjetova - svijeta djetinjstva, obitelji i religije, za razliku od umjetničke kolonije. To bi mogao biti takav raskol koji se izražava u njezinoj simbolističkoj slici Žalost, gdje se sama prikazala gola na jednoj strani križa, a majka s rukama preklopljenim u molitvi s druge strane. Ovdje se Anna Ancher opisivala na način klasične Marije Magdalene, koja se na nekadašnjim vjerskim slikama tipično prikazivala kao pokajnički grešnik, gol u podnožju križa, lice prekriveno svojom dugom kosom.



Anna Ancher postala je poznata kao umjetnica koja je slikala svjetlo i sunce kao impresionistički nadahnut kolorist za kojeg su boja i svjetlo bili od najveće važnosti. Slike izložbenih, zamišljenih i zamišljenih žena na izložbi prikazuju drugu stranu Anne Ancher, ozbiljnije strane na kojoj sadržaj slike ima značajnu ulogu. Životi žena su u fokusu, živi kao oni koji su živjeli oko Anne Ancher, ali i ženski život shvaćen na općenitijoj i općoj razini. | Izvor: © Muzej Skagens

[lejlamo]

deset zanimljivosti o van gogu...


1. Vincent van Gogh dijeli ime sa svojim djedom, ali i bratom koji je umro pri porodu.

2. S obzirom na financijsko stanje van Goghovih, Vincent si nije mogao priuštiti modele, stoga je u početku slikao seljake i radnike, a kasnije se više okreće prirodi, krajoliku, ali i slikanju samog sebe.

3. U svome vrlo kratkom životu u trajanju od 37 godina, Vincent van Gogh uspio je napraviti oko 2000 djela, uključujući oko 900 slika. Čak 37 autoportreta naslikao je u kratkom periodu između 1886. i 1889. godine. To je zaista impresivno, uzmemo li i u obzir da je počeo slikati tek sa 27 godina, što znači da su jedna od poznatijih svjetskih djela nastala u malenom razdoblju od tek 10 godina.

4. Jedna od najpoznatijih zanimljivosti o Vincentu van Goghu je ona da si je odrezao uho. Ne postoje točne informacije potkrijepljene dokazima o tom incidentu, ali se smatra kako si je uho odrezao sam. To se dogodilo dok je van Gogh živio u Arlesu s Paulom Gauguinom. Naime, oni su zajedno voljeli ići gledati borbu bikova u kojoj matador, kada porazi bika, dobije njegovo uho. Prema toj je ideji van Gogh odrezao svoje uho i time priznao svoj poraz jer, za razliku od Gaugina, nije imao sreće sa ženama.

5. Jednom prilikom je htio držati dlan iznad plamena svijeće sve dok se ne pojavi ljubav njegovog života. S obzirom na to da se nikada nije oženio, žena se nije pojavila, ali dlan mu je ostao. Nije imao sreće u ljubavi, što bi se moglo pripisati i njegovom poprilično neobičnom ukusu u ženama jer su ga većinom privlačile prostitutke i udovice.

6. Više od 150 liječnika pokušalo je dijagnosticirati Vincentovo stanje, a došli su do raspona bolesti od shizofrenije, porfirije, sifilisa, bipolarnog poremećaja do epilepsije. Zbog takvog stanja dugo se smatralo da je počinio samoubojstvo, no postoje teorije i da ga je ubio lokalni tinejdžer.

7. Za vrijeme svog života, prodao je samo jednu sliku, Crveni vinograd (1888.), a djela su postala poznatija tek 10-ak godina nakon njegove smrti i to zbog marljivosti bratove žene koja je njegov rad predstavljala svijetu. Njegovo najskuplje djelo je Portret doktora Gacheta (1890.), a prodano je 1990. godine za 148.6 milijuna dolara.
. Navodno je van Gogh u svoj šešir stavljao zapaljene svijeće kako bi mogao slikati noću. U takvim uvjetima je naslikao i jedno od svojih poznatijih djela, Zvjezdanu noć (1889.), i to tijekom boravka u psihijatrijskoj bolnici u Francuskoj.

9. U jednom periodu svoga života radio je kao knjižničar. Noseći engleski šešir bi sjedio u kutu i ignorirao kupce i prevodio Bibliju na čak četiri jezika – nizozemski, njemački, francuski i engleski. Također je htio slijediti i očeve stope i postati svećenik, ali su ga od te ideje upravo odgovorili njegovi roditelji.

10. Zbog čestih pravopisnih pogrešaka, posebice tijekom boravka u Engleskoj, Vincent van Gogh se nikada nije potpisivao prezimenom kao većina umjetnika stoga na njegovim djelima u kutu stoji „Vincent“.

[lejlamo]

Kakva se bizarna priča krije iza ove lutke?

Kompozitorka Alma Maler koja je bila sedam godina starija od Oskara Kokoške, bila je njegov model i bivša žena Gustava Malera.
Vremenom je postala i slikareva opsesija.
Bili su u vezi dve godine, ona je izgubila prvo dete, a drugo pobacila.
Almu je taj odnos počeo da guši pa je otišla od slikara. Nakon raskida Oskar je bio dobrovoljac u Prvom svetskom ratu, vrlo brzo je dobio ubod bajonetom u grudi i metak u glavu. Nekim čudom je preživeo. Odlučio je da se ponovo vrati na front i opet je bio ranjen, ali je i to preživeo. Nakon oporavka, doktori su utvrdili da je mentalno oboleo i nisu mu više dali da ratuje. Nakon povratka kući saznaje da se Alma udala, što mu je srušilu svaku nadu da će je vratiti.

Lutkarica Hanrijet Mu je po narudžbi slikara napravila žensku lutku, visine 160 cm. Svaki je detalj nacrtao, svaki pregib kože, boru, madež, krivinu i nakon nekog vemena i nakon stotine crteža i skica lutka posle godinu dana lutka je bila napravljena.
Oskar se prema toj lutki ponašao kao prema živom biću i tražio je da se svi tako ponašaju. Često se slikar vozio sa lutkom u kočiji. Po njenom liku je slikao portrete. Nakon što su njegovi prijatelji saznali da lutku predstavlja kao Almu, Oskar je raskinuo sa lutkom i nastavio normalno da živi život.
Čak je i orgnizovao noć bahanalija, u kojoj je sa prijateljima proslavio raskid. Na kraju je lutku uništio. Nakon što su pijani svi zaspali, naišla je policija koja je mislila da je lutka pravi leš. Tek nakon 25 godina od ovog događajam oženio je ćerku praškog pravnika, Oldu.
Oskar je nadživeo Almu koja je imala dvoje dece (drugo je dobila sa ljubavnikom) i preminuo je u dubokoj starosti u 94. godini.
A ova lutka koja je upamćena kao najpozantije delo Hanrijet Mus, podseća na to do koje mere je čovek spreman da ide kada je opsednut drugom osobom.

[Heidi]

Prerafaeliti



Dok je sredinom XIX. stoljeća kontinentalnu Europu zahvatila gospodarska i politička revolucija poznata kao “Proljeće naroda”, u Engleskoj je u isto vrijeme pokrenuta revolucija u umjetnosti koja je potresla tadašnji kruti viktorijanski svijet.

Grupa studenata Kraljevske akademije, mladih buntovnih slikara, pjesnika i kritičara, osniva 1848. godine tajno udruženje pod nazivom “Bratstvo prerafaelita” s ciljem stvaranja drugačije, obnovljene britanske umjetnosti. Osnivači i prvi članovi bili su: William Holman Hunt, John Everett Millais i Dante Gabriel Rossetti. Najstariji, Hunt, imao je tek 21 godinu.

Umjetnička klima u Engleskoj, pod snažnim utjecajem Kraljevske akademije, nalagala je praćenje talijanske renesansne tradicije, posebno divljenje radovima Rafaela, i težila je klasičnoj ideji: savršena ljepota ne može se naći u prirodi, ali je dostižna kroz umjetničko djelo pažljivim odabirom i poboljšavanjem.


Lamia

Bratstvo raskida s ovakvom umjetnošću koja je za njih predstavljala “loš ukus i ispraznost vremena”. Umjetnički manifest koji su objavili imao je četiri osnovne točke:

•Izražavati originalne ideje
•Pažljivo proučavati prirodu
•Poštovati umjetničke pravce iz prošlosti koji su ozbiljni i iskreni, a ne samodopadni i rutinerski
•Stvarati dobre slike i skulpture.

Izazvali su sve umjetničke konvencije, mijenjajući klasičnu piramidalnu kompoziciju slike, izvor svjetlosti, tonove boja, pogotovo dotada prevladavajuću smeđu boju.

Upotrebljavali su jarke, intenzivne boje (od ružičaste do plave). Svjetlost su postizali upotrebom obične bijele pozadine preko koje su nanosili tanke glazure pigmenta da bi na taj način boje zadržale prozirnost i jasnoću.

Oscar Wilde za njih je rekao: “Ovi slikari imali su tri osobine koje engleska publika ne oprašta: mladost, snagu i entuzijazam.”

Čistoću i nadahnuće pronalazili su u ranim talijanskim renesansnim radovima, posebno u grupi umjetnika XV. stoljeća koji su prethodili Rafaelu (slikarstvu Firenze i Siene).

Inzistirali su na tome da slike moraju nastati iz izravnog promatranja prirode. Kada je John Everett Millais slikao Ofeliju, proveo je četiri mjeseca u prirodi slikajući samo pozadinu slike. Detaljima su posvećivali nevjerojatnu pažnju tako da neke njihove slike izgledaju poput fotografija.

Engleski kritičar John Ruskin, koji ih je snažno branio, ohrabrivao ih je riječima: “…Idite u prirodu neopterećenog srca, ne odbijajući ništa, ne birajući ništa i ne prezirući ništa.”

Najčešće su birali likove nadahnuti povijesnim događajima i biblijskim motivima, ili su bili inspirirani umjetnicima, piscima, pjesnicima, a simbolizam je bio izuzetno važan dio slike i cjelokupnosti ideje.

Njihove slike, naoko realistične, prenosile su atmosferu i priču prepunu simbola. U strogom klasicističkom okruženju koje je zahtijevalo jednostavnost i objektivnost, prerafaeliti ponovo oživljavaju mitsku prošlost u simboličkim prikazima.

Iako su u početku naišli na podsmijeh i neodobravanje, zahvaljujući Ruskinu uskoro su stekli obožavatelje i zaštitnike, posebno među sve bogatijim srednjim staležom. S vremenom šire svoj rad na primijenjenu umjetnost: murale, vitraje, namještaj, tekstil, nakit i zidne obloge.

Smatraju se jedinim autentičnim engleskim slikarskim pravcem. Trajali su svega jedno desetljeće, ali su dali poticaj i novi smjer tadašnjoj engleskoj umjetnosti koji je trajao sve do ranih godina XX. stoljeća kada se umjetnički ideali mijenjaju te njihov rad gubi vrijednost. Međutim, u drugoj polovici XX. stoljeća ponovo su revitalizirani nizom izložbi koje možemo vidjeti i danas.


Dama od Shalotta

John William Waterhouse

John William Waterhouse jedan je od engleskih slikara na čiji su rad snažno utjecali prerafaeliti. Rođen je 1849. godine, u vrijeme osnivanja pokreta prerafaelita. Kao dijete slikara, rastao je u umjetničkom okruženju i bio učenik Kraljevske umjetničke akademije. Godine 1874. prvi put izlaže svoj rad, sliku San i njegov polubrat Smrt (prikaz Hipnosa i Tanatosa iz grčke mitologije). Postiže uspjeh i od tada izlaže gotovo svake godine do svoje smrti 1917. godine.

Po uzoru na prerafaelite, oslikava biblijske i mitološke teme, posebice grčke, i one vezane uz legende arturijanskog doba. Zanimljivo je da je na platno prenosio i teme iz književnosti kao što su pjesme engleskih pjesnika Alfreda Tennysona i Johna Keatsa te talijanskog pjesnika Giovannija Boccaccia.

Po širini tema koje je obrađivao, kao i po stilu slikanja, bio je eklektik: uz prerafaelitski stil u njegovoj umjetnosti nalazimo elemente i klasicizma i romantizma.

Iako su teme nekih njegovih radova vezane uz herojstvo muških likova, u prvi plan uvijek stavlja ženske likove vezane uz neke posebne trenutke u prirodi. Posebno se posvetio oslikavanju dama tragičnih sudbina, kao što su Dama od Shalotta i Ofelija, koje je naslikao u više slika.


… Samo žeteoci što rano žanju usred ječma, čuju pjesmu što odjekuje veselo vijugajući rijekom dolje do kulama opasanog Camelota: I kad padne mrak, umorni žetelac slažući snoplje na vjetrovitom pobrđu, slušajući, šapuće: Ovo je vila, dama od Shalotta …
Lord Alfred Tennyson

Slika Dama od Shalotta temelji se na Tennysonovoj pjesmi inspiriranoj arturijanskom legendom o Elaine od Astolata. Dama od Shalotta živi začarana na otoku u dvorcu iz kojega ne smije izaći, niti pogledati u vanjski svijet koji vidi samo u ogledalu. Ono što vidi u ogledalu pretvara u tapiserije. Jednoga dana u ogledalu ugleda Lancelota koji je zarobio njeno srce. Odlučuje iskušati vlastitu sreću. Napušta dvorac i u tom trenutku ogledalo pukne i prokletstvo se ostvari. Pokušava barkom prijeći jezero i stići u Camelot, međutim, umire netom prije dolaska na obalu. Legenda kaže da je njena smrt nagovijestila pad Camelota.

Slika prikazuje Damu od Shalotta u njenim posljednjim trenucima kada očajnički pokušava pristati na obalu Camelota.

Jedna serija njegovih slika prikazuje dame u vjetrovitim pejzažima u raznim godišnjim dobima, poput slike Boreas, što je naziv sjevernog vjetra u grčkoj mitologiji. Slikar ga dočarava prikazom mlade djevojke u plavim i tamnim tonovima koja se, prolazeći kroz proljetni pejzaž, bori s vjetrom. Dok je sve oko nje u kovitlacu pred oluju, ona kao da je nepomično zastala u sjetnim mislima.


Boreas

U svojim djelima često upotrebljava ogledala i prozore kako bi dočarao priču koja se plete oko likova koje prikazuje. Bojama naglašava karakter osobe koju slika. Npr. tamnoplava i ljubičasta prikazuju snažne žene, a ružičaste i mekše tonove upotrebljava za krhkije dame i vedrija raspoloženja.

Bio je tih, povučen, posvećen slikanju, nije bio ambiciozan, nije tražio svjetsku slavu. Cijeli je život ostao dosljedan istom stilu. Kako kaže jedan njegov suvremenik: “Pjevao je cijeli život istu pjesmu, ali pjevao ju je prekrasno.”

Ono što naglašava, zajedno s drugim prerafaelitima, jest da umjetnost mora imati dublje značenje. Njegove slike prepoznatljive su po ljepoti, a u isto vrijeme imaju snagu uvesti nas u arhetipski svijet mitova i legendi.

Autor: Ariana Deranja

[Heidi]

Isak Levitan – Pjesme bez riječi

Zlatna jesen

Čovjekova sreća temelji se na njegovoj sposobnosti da se poistovjeti s prirodom, da je primjećuje i komunicira s njom.
L. N. Tolstoj

Ova Tolstojeva rečenica kao da opisuje život Isaka Iljiča Levitana, cijenjenog ruskog slikara. Rođen je 1860. u Kibartaju u Litvi u obrazovanoj, ali siromašnoj židovskoj obitelji koja se preselila u Moskvu gdje je od 1873. do 1883. pohađao Moskovsku školu slikarstva i kiparstva. Sa sedamnaest godina ostao je bez oba roditelja i sredstava za život. Srećom, njegov je očiti talent ubrzo prepoznat pa mu je, najviše zahvaljujući voditelju Odsjeka pejzaža Alekseju Savrasovu, dodijeljena stipendija kako bi mogao nastaviti sa studijem. Počeo se isticati uz njegovu svesrdnu podršku i ubrzo je zablistao.

Savrasov, poznat kao tvorac lirskog pejzažnog stila, tražio je od svojih učenika da “traže u onom najobičnijem i jednostavnim pojavama prisne, nepojmljivo dirljive, a često i melankolične karakteristike koje se snažno osjećaju u domaćim krajolicima, a koji pobuđuju preplavljujući odgovor u našoj duši”. To će biti misao vodilja čitava Levitanova stvaralaštva.

Kao član progresivne skupine ruskih umjetnika XIX. stoljeća, poznatih kao peredvižnjiki, postao je jedan od najboljih ruskih pejzažista. Levitanov poseban doprinos slikarstvu stvaranje je takozvanih “pejzaža raspoloženja” majstorskim vladanjem bojama, svjetlom i sjenom. U njegovim radovima jako je bitan prikaz svjetla te odnosa svjetla i sjene, kao kod Moneta ili Sisleya, iako je Levitan ipak više bio realist nego impresionist.

Kao realist koji je nadahnuće nalazio u stvarnom životu, osobito u prirodi koju je snažno osjećao, svjestan da ljudski um nikada ne može sasvim proniknuti u njene tajne, zapisao je: Ima li išta tragičnije od osjećanja beskrajne ljepote u svemu oko sebe, promatrati skrivene misterije, vidjeti Boga u svemu i ne moći, shvaćajući svoju nedoraslost, izraziti sve te snažne emocije na odgovarajući način i potpuno?


Pejzaž Sunčan dan pripada najranijim sačuvanim Levitanovim radovima kojima se predstavio na izložbi studenata slikarstva 1877. godine, dakle sa sedamnaest godina. Prizori, boje, mirisi i zvuci sela pronašli su snažan odjek u njegovoj mladoj umjetničkoj duši, potaknuvši ga na ovo vedro obojeno djelo koje obiluje mnoštvom detalja.


Glavna su obilježja njegovih djela jednostavnost i prirodnost te tiho, gotovo melankolično sanjarenje usred pastoralnih krajolika lišenih ljudske prisutnosti. Slikao je uglavnom na otvorenom, a motivi su mu poetični šumarci, osamljena mjesta u prirodi, rijeka Volga, nepregledna ruska prostranstva te pusta, siromašna sela. Rijetko je slikao gradske sredine. U početku inspiraciju je pronalazio u moskovskom okruženju, a jedan od najboljih radova iz tog razdoblja svakako je Jesenji dan.

Na studentskoj izložbi 1880. godine Pavel Mihajlovič Tretjakov, jedan od utemeljitelja danas čuvene Tretjakovske galerije, kupio je Levitanovu sliku Jesenji dan. Sokolniki, što je ujedno bilo prvo službeno priznanje njegovog talenta.

Levitanov stav prema prirodi i poetski pristup slikarstvu u mnogočemu nalikovali su pristupu pisanoj riječi njegovog bliskog prijatelja Antona Čehova, kao i drugih velikana ruske književnosti poput Puškina, Gogolja i Turgenjeva. Jedan je povjesničar umjetnosti zapisao da se na njegovim slikama osjeća svježina jutra iz Turgenjevih Lovčevih zapisa i miris sjenokoše iz Tolstojeve Ane Karenjine. Osobito je majstorski uspijvao prikazati tanane mijene u prirodi tijekom izmjene godišnjih doba i različitih dijelova dana. Najviše je volio slikati jesen, pa je tako naslikao više od stotinu jesenskih pejzaža od kojih je najpoznatiji Zlatna jesen. Zaljubljenost u prirodu prisutna je u svakom od njegovih radova, a sam je zabilježio: “Ruska je priroda lijepa, emotivna, tužna, surova, nepredvidljiva, nježna, duhovna i tako veličanstvena”.

U svom je radu težio, kako sam priznaje, da svaki potez kista predstavlja izražajnu riječ. Njegova se veličina očituje u tome što je imao nevjerojatnu sposobnost da pomoću svojih pejzaža probudi duboke ljudske osjećaje. “Slikarstvo nije protokol, već objašnjavanje prirode slikarskim sredstvima”, tako je on shvaćao bit likovne umjetnosti.

Dok su njegovi rani radovi bili više lirskog karaktera, prikazujući prirodu u svoj njenoj ljepoti, kasniji su filozofsko-psihološki obojeni. Iako na njegovim platnima uglavnom nema ljudi, lirski intonirani pejzaži metaforički predočavaju psihička stanja i govore o ljudskim osjećajima i težnjama. Na slici Iznad vječnog mira dolaze do izražaja umjetnikova razmišljanja o prolaznosti života i ljudskoj sudbini. Simbolizam je naglašen i na slici Osamljeni manastir gdje je samo jedan klimavi most veza s vanjskim svijetom.

Dok su raniji Levitanovi radovi bili više intimni i lirski, njegova zrela umjetnost poprima filozofski karakter, izražavajući njegovo promišljanje o čovjeku, svijetu i prolaznosti svega. To najviše dolazi do izražaja u slici Iza vječne tišine u kojoj vlada svečana tišina, a priroda stoji nepomična u svom iskonskom veličanstvu. Vrijeme kao da je stalo iznad osamljenog jezera i rta s crkvicom i grobljem, a tek primjetan tračak svjetla podsjeća na kratkoću i prolaznost ljudskog života pred licem vječne, veličanstvene prirode. Levitan je napisao Tretjakovu: “Ova slika me u potpunosti predstavlja, svu moju psihologiju, sve moje biće.”

Međutim, nije na svim pejzažima iz toga razdoblja prikaz ljudske sudbine tako tmuran. Radovi kao što su: Ožujak, Osvježavajući vjetar, Volga, Zlatna jesen prave su himne ljepoti ruske prirode, iako uvijek zadržavaju njemu svojstven melankoličan ton.
Kada je 1879. godine Židovima zabranjeno živjeti u Moskvi, Levitan je bio prisiljen povući se u selo nadomak Moskve. Iako je to jedan od najtežih perioda njegova života, nije prestao slikati. Tamo je nastala Hrastova šuma. Jesen i drugi radovi. Srećom, zahvaljujući utjecajnim prijateljima iz umjetničkih krugova, vraća se u Moskvu krajem te iste godine.

Potom su uslijedile godine priznanja. Levitanov se ugled tijekom 1890-ih proširio Europom pa je aktivno sudjelovao u umjetničkom životu Rusije i izvan nje. Podučavao je u Moskovskoj školi slikarstva, sudjelovao na izložbama po Europi, postao članom Carske akademije za umjetnost.



Voda

Međutim, 1897. godine otkrivena mu je neizlječiva srčana bolest. Iako ovaj zaljubljenik u slikanje i prirodu nije smanjio intenzitet svoga rada, nazirao se kraj. U tom posljednjem periodu života i rada primjetna je promjena stila. Pejzaži su postali izrazito profinjeni, sve više ispunjeni svjetlom i tajanstvenim spokojem, tako da su ih neki kritičari nazivali “pjesmama bez riječi”.

Na tim je slikama vidljiv utjecaj stare ruske umjetnosti, ali i modernizma koji se javlja u tadašnjem francuskom slikarstvu koje je privlačilo Levitana. Ipak, nije se priključio modernističkom pristupu, već je ostao vjeran realizmu.

U tom su razdoblju nastale i brojne slike tihih sumraka, noći obasjanih mjesečinom, usnulih zaselaka. “Nikad prije nisam volio prirodu toliko koliko je volim sada, ili bio tako osjetljiv prema njoj”, napisao je u pismu Čehovu koji je za te slike rekao da na njima obične svakodnevne stvari dobivaju posebno značenje, a tišina postaje glasna.

Posljednju, 39. godinu života proveo je s obitelji Antona Čehova na Krimu.

Svoju je posljednju veliku sliku namjeravao nazvati Rusija, ali se predomislio i nazvao je Jezero. Rusija. Veličanstvena snaga ruske prirode sažeta je na toj slici: golema vodena i kopnena prostranstva, modro nebo, vjetar koji tjera velike oblake, bijele siluete crkava… Tu sliku nije uspio dovršiti.


Na slici Brezov šumarak Levitan je radio četiri godine, pokušavajući uhvatiti najneuhvatljivije trenutke u prirodi. Težio je da svaki potez kistom bude izražajna riječ. Stotine poteza kistom pretvoreni su u lišće i vlati trave. Razina dubine je izvanredna. Šumarak prožet svjetlom titra životom i gotovo se može osjetiti kako priroda diše.

Nekoliko njegovih najpoznatijih pejzaža, poput: Osamljeni manastir, Vladimirka, Zlatna jesen, Proljetna poplava i Brezov šumarak, nalaze se u Tretjakovskoj galeriji u Moskvi. No, Levitan je ostavio više od tisuću ulja na platnu, akvarela i drugih radova od kojih se mnogi mogu vidjeti u najboljim ruskim muzejima. Unatoč vrlo kratkom životnom vijeku, po broju radova nadmašio je sve svoje ruske suvremenike, a lirsko pejzažno slikarstvo s njim je doživjelo vrhunac razvoja.
Levitanove studije prirode kao da predstavljaju neumornu potragu za arhetipskim slikama, osobito radovi u kojima prikazuje motiv rijeke. Iako slavi ljepotu ruske prirode i njena golema prostranstva, njegove slike nadilaze objektivno predstavljanje prirode, prožete su dubokim filozofskim značenjem, njegovom težnjom da dosegne ono dubinsko i nedostižno u njoj. U njegovim je slikama priroda nešto veličajno i vječno što nadilazi čovjekovu moć poimanja.

Autor: Vesna Perhat