Moram ovdje istaći da je taj komšija pomagao svima, nije gledao nacionalnost, nije izgubio obraz kad su mnogi izgubili, pa taman ga to nekad stavljalo u nevolje.
Znao je nekada da ljudima da i džabe “plati kad budeš imao/la” je bila njegova deviza.
Elem, Vlado je bio četiri godine mlađi od mene, oca je izgubio rano u nekoj nesreći u rudniku, živio je sa majkom i starijom sestrom. Bio je miran, dobar i osim naglaskom se nije ničim posebnim isticao. Često bi se zajedno igrali autića (ja sam se autića igrao do svoje 18-e
) i jedne prilike sam dobio neke mandarine od tatinog prijatelja, koji nam je za razliku od mnogih pomagao. Dam Vladi i Srđi (s kojim je Vlado išao u školu) po jednu mandarinu i Vlado u znak zahvalnosti mi da mali tamnoplavi Land Rover. Tek onako.
Znalo se dešavati da dok se igramo naiđe neki lokalni kreten i kaže “Igrate se sa balijama, budale jedne? Kakvi ste vi Srbi...” Bilo je djece koja su to poslušala (ukoliko ih roditelji već nisu “pravo podučili kako treba srbovati”) pa se tako grupisalo no ne i Srđo i Vlado. Srđo uprkos svojih tad deset godina bi znao reći “Proći će ovaj rat”. Vjerovatno ga je time podučila majka, s obzirom da je otac glumio malo većeg Srbina.
Ni Vlado tu nije reagovao. Sa njim se nisu igrali jer je bio siromašan i izbjeglica pa je htio ne htio imao nas kao alternativu, što mu i nije smetalo.
Mjesecima kasnije ja ću zauvijek odatle otići a sa sobom ću ponijeti nešto odjeće, nekoliko kaseta i neke autiće - tek da imam neku uspomenu na djetinjstvo.
Ponekad, kad se igram autića s kćerkom, sjetim se Vlade. Tamnoplavi Land Rover, proizveden u Holandiji, danas se nalazi u jednoj kutiji sa ostalim autićima.
2
3
2
1
