Evo još jednog u sridu:
Tajna začepljenog nosa
U pustoj hrvatskoj političkoj tajgi postoje samo dvije porodice živih bića.
S jedne strane su hadezeovci, skupina koja ne uključuje samo članove i glasače HDZ-a, već i one koji to samo trenutačno nisu: cijela je to kolonija mutanata iz one plitke močvare s desne strane, koja se iz HDZ-a ispilila i u koji će se jednom vratiti, vrsta koja se dijeli dakle na bivše i buduće hadezeovce. Ta skupina na izborima glasa isključivo ‘za’, čak i onda kad HDZ-ovi uvrijeđeni mutanti demonstrativno glasaju ‘protiv’.
S druge strane su svi ostali, koji se općenito nazivaju nehadezeovcima. Nehadezeovci su oni koji na izborima ne glasaju za HDZ ili njegove močvarne mutacije, bez obzira na to jesu li članovi ili simpatizeri drugih stranaka ili nisu. Takvi, naime, članovi i simpatizeri drugih stranaka nisu zbog njihova profila ili programa, već samo zbog toga – kako sama riječ ‘nehadezeovci’ kaže – što su protiv HDZ-a. Oni ne glasaju ‘za’, već ‘protiv’.
Među nehadezeovcima najrašireniji su takozvani ‘esdepeovci’. Oni pak nisu, kako biste pomislili, samo članovi i simpatizeri SDP-a. Pored njih, naime, tu su i takozvani ‘prehlađeni’: to su oni koji za SDP glasaju začepljena nosa. Oni ne samo da nisu simpatizeri SDP-a, štoviše, često su i otvoreni antipatizeri, ali više od SDP-a antipatiziraju još samo HDZ. Takvi glasaju za SDP kao ‘manje zlo’, iz nekog još neutvrđenog razloga uvjereni da samo SDP može pobijediti HDZ.
Osnovna značajka hadezeovaca je visoka lojalnost biračkog tijela, koju omogućava prirodni nedostatak hormona malodušnosti i razočaranosti. Nije zabilježen slučaj da je živ hadezeovac razočaran glasao za nehadezeovsku stranku, posebice – daleko bilo – za SDP. Njihov moto je onomad u reportaži Nove TV iz Ciste Provo skovao stanoviti ‘Ivan, Njemačka’, objasnivši zašto je devedeset posto Ciste glasalo za HDZ i zašto je i sam iz Berlina potegao na izbore u rodnu Cistu: ‘Makar bilo i gore, samo nek je desnica.’ Zašto bi bilo bolje i da je gore, samo da je HDZ? ‘Eto zato što je tako uvijek bilo’, kaže Ivan. Do dana današnjeg, to je ostala najpreciznija i najtočnija definicija hadezeovca.
Od tridesetak raznih dosadašnjih lokalnih, parlamentarnih, europskih, predsjedničkih i ostalih izbora, HDZ je pobijedio na barem dvadeset pet, i baš svaki put je bilo ‘makar i gore’. I baš svaki put, bez iznimke, Ivan iz Njemačke opet je radosno glasao za HDZ. Je li on razočaran zbog toga što je na izbore u domovinu morao iz Berlina, i što je HDZ iz njegove Ciste Provo na njemačke bauštele otjerao dvostruko više Hrvata nego Jugoslavija, Tito, Partija i Udba zajedno u svih pedeset godina? Nije. Hadezeovci, rekoh, ne osjećaju razočaranje i malodušnost. Ne postoji razočarani i malodušni hadezeovac. Hadezeovci su svi očarani svojom strankom i velikodušni prema njoj.
Osnovna je pak značajka esdepeovaca intelektualna nadmoć nad hadezeovcima, kojom se superiorno zajebavaju na račun njihove maloumne lojalnosti, velikodušnosti i očaranosti. Tu nadmoć omogućava hormon malodušnosti i razočaranja. Ne postoji esdepeovac koji nije razočaran, razočaranje je njihovo trajno stanje, svi očarani esdepeovci, dok ih je još uopće bilo, odavno su prešli u HDZ.
Razočarani esdepeovci zato glasaju za ‘manje zlo’: njihov je moto ‘makar bilo i zlo, samo nek nije desnica’. To što vam zvuči smiješno – upravo kao da na Novoj TV govori Paja Patak iz Ciste Lijevo – to je zbog toga što esdepeovci govore začepljena nosa. Od tridesetak dosadašnjih lokalnih, parlamentarnih, europskih, predsjedničkih i raznih ostalih izbora, SDP je izgubio njih barem dvadeset pet, a esdepeovci su razočaraniji bili još jedino nakon onih četiri-pet izbora na kojima je SDP pobijedio. I baš svaki put, bez iznimke, Paja Patak iz Ciste Lijevo opet je začepljena nosa glasao za SDP.
Je li on zbog toga lojalan, čini li ga to lojalnim Partiji iz koje je za to vrijeme otišlo dvostruko više Hrvata nego što ih je iz nje isključeno u svim čistkama svih onih pedeset godina? Nije. Esdepeovci, rekoh, ne osjećaju lojalnost. Onako intelektualno nadmoćni oni upravo zbog lojalnosti i zajebavaju hadezeovce, koje HDZ ne može toliko otvoreno zajebati, podmuklo prevariti, temeljito opljačkati i daleko otjerati, da sutradan – ‘eto zato što je tako uvijek bilo’ – ne bi opet glasali za HDZ.
I onda tako intelektualno nadmoćni sutradan opet, jasno, začepljena nosa glasaju za SDP. Lijep primjer za ovo o čemu vam pričam jest slučaj poludjelog predsjednika Republike Zorana Milanovića, koji ovih dana u ‘mom obračunu s njima’ ratuje sa svima, od ‘kruhozboraca’ iz nevladinih organizacija i ‘narikača’ iz ženskih udruga, do ‘ništarija’ od političkih analitičara i ‘ateističkih agitatora’ među nezavisnim novinarima, ne štedeći čak ni dalmatinske partizane u Drugom svjetskom ratu. Samo što svoj ‘dijalektički antibarbarus’, umjesto u nekom Krležinom ‘Pečatu’, objavljuje na Fejsu.
I esdepeovci, gle čuda – razočarani.
Društvene mreže zagušene su ogorčenjem outovanih Milanovićevih glasača, koji su na predsjedničkim izborima začepljena nosa glasali za SDP-ova kandidata, a ovaj – čim se na Pantovčaku ulogirao na Fejs – rastrojen udario hejtati jednog po jednog svakog do posljednjeg nehadezeovca sa spiska birača Republike Hrvatske. Koliko se, naime, do sada može zaključiti – a uzorak je već sad dovoljno širok i velik – jedini mu je kriterij da napadnuti na izborima nije glasao za Kolindu Grabar-Kitarović.
Valjalo bi naći nekoga tko ima vremena i živaca malo podrobnije istražiti taj fenomen. Što su, naime, esdepeovci očekivali? Zašto su za Milanovića uopće glasali ‘začepljena nosa’? Je li Milanović za kojega su glasali bio samozatajni pjesnik, koncilijantni intelektualac i omiljeni profesor na Filozofskom, koji je glasače pozivao čitajući svoj haiku o leptiru na trešnjinom cvijetu? Je li bio možda profesionalni medijator u psihološkom savjetovalištu, ili dobroćudni kakav skromni raspop iz budističkog manastira na Tibetu s programom za mir u svijetu? Je li bio neki do dosade nekonfliktni pravnički ćato bez ijednog svojstva, ljubitelj glazbe s Trećeg programa Hrvatskog radija koji je glasače na izbore pozivao, štajaznam, udarajući drvenim štapićima?
Ne: Milanović je glasače ‘manjeg zla’ pozivao upravo udarajući drvenim bejzbol palicama, sve ove godine palacajući potpuno istim jezikom i demonstrirajući potpuno isti fini i istančani osjećaj za demoliranje staklarnice koji sada tako suvereno demonstrira na društvenim mrežama.
Novinar Indexa je ‘stupidni ateistički agitator’?! Pa nije li sinjski kanonik godinama SDP reklamirao kao ‘jedinu istinski kršćansku hrvatsku stranku’, govoreći kako bi ‘i papa vjerojatno glasao za SDP’? Ženska udruga B.a.B.e. i dvije opozicijske političarke su ‘samodopadne narikače’? Pa nije li sinjski arambaša na samom Socijaldemokratskom forumu žena znao patronizirajući poručivati tim neobičnim sisatim bićima – ‘budite bolje, pametnije, lukavije, i zaboravit će da ste žene, svi će vas se bojati’?
Naš ugledni politički analitičar je ‘druker hrvatskih proljećara 1971.’?! Pa nije li sinjski domoljub još kao premijer govorio kako smo ‘tisuću godina čekali svoju državu’ i dobili je zahvaljujući ‘Franji Tuđmanu, koji je bio predsjednik u vrijeme kad je to bilo najteže’, a koji ‘još uvijek u Zagrebu nema dostojan trg’? ‘Gdje su bili partizani dok su četnici klali po Gatima’?! Pa nije li se sinjski domobran pred šatorašima u Savskoj hvalio kako mu je ‘deda bio ustaša, kojemu su dva brata poginula u ustašama’, i kako su oni ‘iz Ličkog Lešća, gdje nije bilo partizana’?
Nije li, najzad, na posljednje izbore – na koje su esdepeovci izašli začepljena nosa – izašao govoreći kako u Kolindi Grabar-Kitarović ‘i dalje duboko živi, kulja i dimi duh Josipa Broza i komunizma’? Ili kako je Kolindi, kojoj je NK Rijeka u Jugoslaviji bila ‘rezervni klub za Partizan i Zvezdu’, efektno odgovorio kako se njemu ‘fućka za Jugoslaviju’u kojoj je ‘Hajduk igrao s takvom ružnom petokrakom na prsima da si se mogao nabosti na nju’? Ne, podsjećam, štrapajući u sitne sate po Fejsu, nego na predizbornim skupovima. Pa su esdepeovci svejedno umjesto ušiju začepili nos.
I sad se, eto, esdepeovci – sve onako intelektualno nadmoćni glupim hadezeovcima što glasaju logikom ‘makar bilo i gore, samo nek je desnica’ – silno iznenadili i razočarali. Upravo ne mogu dočekati sljedeće izbore, pa da začepljena nosa glasaju za manje zlo.
Zašto? Eto zato što je tako uvijek bilo.
Piše: Boris Dežulović
Hrvatska
Re: Lijepa naša..
..a uhvaćen u svercu cigareta..pa su ga bosnjaci jedno vrime plaćali pa čiji mi se i njima je dopizdija..pa pisa za prosvjetu srpske novine u RH ..legenda živuća.. 
0
Re: Lijepa naša..
Hrvatski Jovan Palah
Piše: Boris Dežulović
Idemo sad na onaj, kako se zove, kontekst. Po čemu je, naime, pokušaj ubojstva hrvatskog policajca na zagrebačkom Trgu svetog Marka ovog ponedjeljka drugačiji od onog pokušaja ubojstva hrvatskog policajca na Plitvičkim jezerima na Uskrs prije gotovo trideset godina?
Osim, jasno, što policajac Josip Jović nije preživio, upisavši se kao službeno prvi poginuli branitelj Domovinskog rata, dok mu je mlađi kolega iz Zagreba, koji se taman negdje tih godina i rodio, srećom izbjegao postati posljednjim.
Iz drugog kuta pogled na cijelu stvar još je čišći i bolji: po čemu je nepoznati počinitelj, koji je tog davnog Uskrsa iz poštanskog ureda u kompleksu plitvičkog hotela iz kalašnjikova pucao na policajca Josipa Jovića, drugačiji od poznatog počinitelja Danijela Bezuka, koji je usred Zagreba iz kalašnjikova pucao na policajca pred vratima zgrade Vlade?
Osim, jasno, što je nepoznati počinitelj iz Plitvica pobjegao ruci pravde i sada negdje u neboderu na beogradskom Konjarniku krati penzionerske dane ispunjavajući kladioničarske tikete i gledajući Farmu na Pinku, dok je poznati počinitelj s Trga svetog Marka, pobjegavši ruci pravde, nekoliko kvartova dalje istim kalašnjikovom skratio svoj ionako kratki i besmisleni život.
Motiv dvadesetdvogodišnjeg mladića iz Kutine, koji je u Zagreb doputovao s kalašnjikovom u torbi i demonima u glavi, važan je za policijsku istragu, ali ne i za potrebe ovog ogleda.
Ovo, naime, nije tekst o Danijelu Bezuku, nego o hrvatskoj javnosti, čiji je dobar jedan dio ovih dana trenutačno podijeljen na one koji misle kako je riječ o zavjeri i kako je cijela stvar namještena, odnosno konstruirana – gdje su svjedoci, gdje je krv na Trgu? – i one koji su svoju istragu završili pretresom Bezukova Facebook profila, na kojemu je svega nekoliko minuta poslije napada na zgradu Vlade ostavio poruku kako je "dosta bilo prevara i bezobzirnog gaženja ljudskih vrijednosti bez odgovornosti".
Svakako, uz Bezukove prijašnje nedvojbeno šovinističke statuse, prilično snažna indicija: možda nedovoljna za državno odvjetništvo, ali sasvim dovoljna za hrvatsku virtualnu javnost, a onda i za nas.
Evo stoga pitanja za one prve: ako je sve zavjera, jesu li se spremni zakleti da zavjera nije bila i povijesna akcija na Plitvičkim jezerima, i ako nisu, zašto točno nisu? Za one druge, ponavljam još jednom: ukoliko je zaista pukao iznutra, nezadovoljan hrvatskom državom - uzgred, do prilično doslovne točke pucanja - po čemu je poznati počinitelj Danijel Bezuk, koji je frustriran i bijesan hrvatskom državom iz kalašnjikova pucao na hrvatskog policajca pred zgradom Vlade, drugačiji od nepoznatog počinitelja koji je – jednako bogami do točke pucanja frustriran i bijesan hrvatskom državom – iz kalašnjikova pucao na hrvatskog policajca pred zgradom hotela na Plitvicama?
Osim, jasno, što je plitvički ubojica iz SAO Krajine krvožedni četnički koljač, a zagrebački samoubojica iz Kutine u izvanrednom historijskom obratu na društvenim mrežama beatificiran brže nego papa Ivan Pavao, kao autentični urbani heroj, Filip Zavadlav 2.0, odnosno "hrvatski Jan Palach", mladi domoljub koji je, eto, "izgubio živce" i "pukao" zbog "idiotskog vođenja države briselskog slugana i zakletog antihrvata Andreja Plenkovića", te "učinio najviše za Hrvatsku".
Glasnogovornik virtualne javnosti, kojega sam izvolio citirati, nije pri tom neki anonimni sitni šupak s Fejsa, nego Zvonimir Trusić, Merčepov prvoborac iz Pakračke Poljane, i sam tada pričuvni policajac i utemeljitelj slavne Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata. "Ovo se jednostavno moralo dogoditi i neće stati. To je trebao biti netko od nas, koji smo već potrošeni. Dragi Danijele, tvoja žrtva je prva, ali ne i posljednja u ponovnoj borbi za Hrvatsku. Mi ili oni, nema više povratka. Oni, koji nikada neće prihvatiti Hrvatsku, ili mi, koji je se nikada nećemo odreći. Neka ti je laka hrvatska gruda, tvoja žrtva nije uzaludna", napisao je dalje, opraštajući se od "hrvatskog Jana Palacha", hrvatski vitez Zvonimir Trusić.
Možemo li onda zamisliti viteza Trusića na Uskrs 1992., ako već ne u pošti plitvičkog hotela kao "jednog od njih", barem kako piše o srpskom ubojici kao "hrvatskom Janu Palachu"? Dobro, više "Jovanu Palahu"? Koji je, eto, "izgubio živce" i "pukao" zbog "idiotskog vođenja države nemačkog slugana Franje Tuđmana", pa pucajući u Josipa Jovića "učinio najviše za Hrvatsku"? Kako ono, "ovo se jednostavno moralo dogoditi i neće stati; mi ili oni, nema više povratka"?
Zamisliti, naravno, možemo. Najzad, upravo tridesetogodišnjim "idiotskim vođenjem države" HDZ-ove hunte i došli smo od Franje Tuđmana do Andreja Plenkovića, od Plitvica do Trga Svetog Marka, od rafala u Josipa Jovića do rafala u zagrebačkog policajca. U stvarnosti, naime, upravo onaj rafal na Plitvicama bio je okidač da isti hrvatski dragovoljci koji danas oplakuju heroja s Markovog trga i sami uzmu kalašnjikove: Trusić je, recimo, u sastavu pričuvnog sastava policije zajedno s vitezom Tomislavom Merčepom otišao "činiti najviše za Hrvatsku" u Pakračku Poljanu.
Sve dalje, od Plitvica preko Pakračke Poljane, savršeno je i bez greške vodilo na Trg svetog Marka. Taj su put u međuvremenu - sad ovako napamet, iz glave – markirala barem još dvojica neupitnih hrvatskih heroja, ubijajući policajce i razočarani hrvatskom državom počinivši samoubojstvo.
Jedan je hrvatski vitez Zvonko Bušić, otmičar aviona koji je u svojoj borbi za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku davne 1976. godine eksplozivnom napravom ubio njujorškog policajca Briana J. Murraya. Bušić se, doduše, iz pištolja ubio nešto kasnije, zapravo mnogo kasnije - punih pet godina nakon što se, odsluživši trideset dvije godine zatvora, 2008. vratio u domovinu kao narodni heroj.
Njegovo mučeništvo i žrtva, što bi se reklo, nisu bili uzaludni: nije se on, jebiga, ubio predugo noseći na savjesti posve nevinog čovjeka, oca dvoje male djece, već zato što Hrvatska nije ispala kakvu je zamišljao onomad, sastavljajući eksplozivnu napravu od pretis lonca, gelignita i devetovoltne baterije.
Taman, uostalom, onih dana kad se Bušić vraćao u Hrvatsku, drugi je jedan hrvatski vitez, general Ivan Korade, rastrojen do iste one točke pucanja ubio četvero civila i jednog hrvatskog policajca, pa na koncu sebe. Za zemlju kojoj su heroji Tomislav Merčep i Zvonimir Trusić, i koja je u tom trenutku s cvijećem na aerodromu čekala ubojicu policajca koji nikakve veze s Hrvatskom imao nije, domovina se bogami doimala malo previše zbunjenom kad joj je drugi jedan heroj ubio čovjeka koji ne samo da nije bio američki policajac, nego je bio hrvatski.
Sve od tada bilo je zapravo pitanje trenutka kad će sljedeći razočarani hrvatski vitez pucati na hrvatskog policajca, a da mu hrvatska javnost – vrlo nezbunjena i konačno slobodna od svih inhibicija - oduševljeno zaplješće kao "hrvatskom Janu Palachu".
"Idiotski vođena država" u onom je izvanrednom historijskom obratu odgojila i naoružala hrvatske vitezove koji će na kraju ubijati hrvatske policajce razočarani "idiotski vođenom državom". Tridesetak godina nakon što je Josip Jović pao kao službeno prva, nažalost ne i posljednja žrtva Domovinskog rata, Danijel Bezuk pao je – kako ono reče vitez Trusić – kao "prva, ali ne i posljednja žrtva u borbi za Hrvatsku".
Sve nakon Plitvica, kako vidite, bio je čisti povijesni višak.
Piše: Boris Dežulović
Idemo sad na onaj, kako se zove, kontekst. Po čemu je, naime, pokušaj ubojstva hrvatskog policajca na zagrebačkom Trgu svetog Marka ovog ponedjeljka drugačiji od onog pokušaja ubojstva hrvatskog policajca na Plitvičkim jezerima na Uskrs prije gotovo trideset godina?
Osim, jasno, što policajac Josip Jović nije preživio, upisavši se kao službeno prvi poginuli branitelj Domovinskog rata, dok mu je mlađi kolega iz Zagreba, koji se taman negdje tih godina i rodio, srećom izbjegao postati posljednjim.
Iz drugog kuta pogled na cijelu stvar još je čišći i bolji: po čemu je nepoznati počinitelj, koji je tog davnog Uskrsa iz poštanskog ureda u kompleksu plitvičkog hotela iz kalašnjikova pucao na policajca Josipa Jovića, drugačiji od poznatog počinitelja Danijela Bezuka, koji je usred Zagreba iz kalašnjikova pucao na policajca pred vratima zgrade Vlade?
Osim, jasno, što je nepoznati počinitelj iz Plitvica pobjegao ruci pravde i sada negdje u neboderu na beogradskom Konjarniku krati penzionerske dane ispunjavajući kladioničarske tikete i gledajući Farmu na Pinku, dok je poznati počinitelj s Trga svetog Marka, pobjegavši ruci pravde, nekoliko kvartova dalje istim kalašnjikovom skratio svoj ionako kratki i besmisleni život.
Motiv dvadesetdvogodišnjeg mladića iz Kutine, koji je u Zagreb doputovao s kalašnjikovom u torbi i demonima u glavi, važan je za policijsku istragu, ali ne i za potrebe ovog ogleda.
Ovo, naime, nije tekst o Danijelu Bezuku, nego o hrvatskoj javnosti, čiji je dobar jedan dio ovih dana trenutačno podijeljen na one koji misle kako je riječ o zavjeri i kako je cijela stvar namještena, odnosno konstruirana – gdje su svjedoci, gdje je krv na Trgu? – i one koji su svoju istragu završili pretresom Bezukova Facebook profila, na kojemu je svega nekoliko minuta poslije napada na zgradu Vlade ostavio poruku kako je "dosta bilo prevara i bezobzirnog gaženja ljudskih vrijednosti bez odgovornosti".
Svakako, uz Bezukove prijašnje nedvojbeno šovinističke statuse, prilično snažna indicija: možda nedovoljna za državno odvjetništvo, ali sasvim dovoljna za hrvatsku virtualnu javnost, a onda i za nas.
Evo stoga pitanja za one prve: ako je sve zavjera, jesu li se spremni zakleti da zavjera nije bila i povijesna akcija na Plitvičkim jezerima, i ako nisu, zašto točno nisu? Za one druge, ponavljam još jednom: ukoliko je zaista pukao iznutra, nezadovoljan hrvatskom državom - uzgred, do prilično doslovne točke pucanja - po čemu je poznati počinitelj Danijel Bezuk, koji je frustriran i bijesan hrvatskom državom iz kalašnjikova pucao na hrvatskog policajca pred zgradom Vlade, drugačiji od nepoznatog počinitelja koji je – jednako bogami do točke pucanja frustriran i bijesan hrvatskom državom – iz kalašnjikova pucao na hrvatskog policajca pred zgradom hotela na Plitvicama?
Osim, jasno, što je plitvički ubojica iz SAO Krajine krvožedni četnički koljač, a zagrebački samoubojica iz Kutine u izvanrednom historijskom obratu na društvenim mrežama beatificiran brže nego papa Ivan Pavao, kao autentični urbani heroj, Filip Zavadlav 2.0, odnosno "hrvatski Jan Palach", mladi domoljub koji je, eto, "izgubio živce" i "pukao" zbog "idiotskog vođenja države briselskog slugana i zakletog antihrvata Andreja Plenkovića", te "učinio najviše za Hrvatsku".
Glasnogovornik virtualne javnosti, kojega sam izvolio citirati, nije pri tom neki anonimni sitni šupak s Fejsa, nego Zvonimir Trusić, Merčepov prvoborac iz Pakračke Poljane, i sam tada pričuvni policajac i utemeljitelj slavne Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata. "Ovo se jednostavno moralo dogoditi i neće stati. To je trebao biti netko od nas, koji smo već potrošeni. Dragi Danijele, tvoja žrtva je prva, ali ne i posljednja u ponovnoj borbi za Hrvatsku. Mi ili oni, nema više povratka. Oni, koji nikada neće prihvatiti Hrvatsku, ili mi, koji je se nikada nećemo odreći. Neka ti je laka hrvatska gruda, tvoja žrtva nije uzaludna", napisao je dalje, opraštajući se od "hrvatskog Jana Palacha", hrvatski vitez Zvonimir Trusić.
Možemo li onda zamisliti viteza Trusića na Uskrs 1992., ako već ne u pošti plitvičkog hotela kao "jednog od njih", barem kako piše o srpskom ubojici kao "hrvatskom Janu Palachu"? Dobro, više "Jovanu Palahu"? Koji je, eto, "izgubio živce" i "pukao" zbog "idiotskog vođenja države nemačkog slugana Franje Tuđmana", pa pucajući u Josipa Jovića "učinio najviše za Hrvatsku"? Kako ono, "ovo se jednostavno moralo dogoditi i neće stati; mi ili oni, nema više povratka"?
Zamisliti, naravno, možemo. Najzad, upravo tridesetogodišnjim "idiotskim vođenjem države" HDZ-ove hunte i došli smo od Franje Tuđmana do Andreja Plenkovića, od Plitvica do Trga Svetog Marka, od rafala u Josipa Jovića do rafala u zagrebačkog policajca. U stvarnosti, naime, upravo onaj rafal na Plitvicama bio je okidač da isti hrvatski dragovoljci koji danas oplakuju heroja s Markovog trga i sami uzmu kalašnjikove: Trusić je, recimo, u sastavu pričuvnog sastava policije zajedno s vitezom Tomislavom Merčepom otišao "činiti najviše za Hrvatsku" u Pakračku Poljanu.
Sve dalje, od Plitvica preko Pakračke Poljane, savršeno je i bez greške vodilo na Trg svetog Marka. Taj su put u međuvremenu - sad ovako napamet, iz glave – markirala barem još dvojica neupitnih hrvatskih heroja, ubijajući policajce i razočarani hrvatskom državom počinivši samoubojstvo.
Jedan je hrvatski vitez Zvonko Bušić, otmičar aviona koji je u svojoj borbi za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku davne 1976. godine eksplozivnom napravom ubio njujorškog policajca Briana J. Murraya. Bušić se, doduše, iz pištolja ubio nešto kasnije, zapravo mnogo kasnije - punih pet godina nakon što se, odsluživši trideset dvije godine zatvora, 2008. vratio u domovinu kao narodni heroj.
Njegovo mučeništvo i žrtva, što bi se reklo, nisu bili uzaludni: nije se on, jebiga, ubio predugo noseći na savjesti posve nevinog čovjeka, oca dvoje male djece, već zato što Hrvatska nije ispala kakvu je zamišljao onomad, sastavljajući eksplozivnu napravu od pretis lonca, gelignita i devetovoltne baterije.
Taman, uostalom, onih dana kad se Bušić vraćao u Hrvatsku, drugi je jedan hrvatski vitez, general Ivan Korade, rastrojen do iste one točke pucanja ubio četvero civila i jednog hrvatskog policajca, pa na koncu sebe. Za zemlju kojoj su heroji Tomislav Merčep i Zvonimir Trusić, i koja je u tom trenutku s cvijećem na aerodromu čekala ubojicu policajca koji nikakve veze s Hrvatskom imao nije, domovina se bogami doimala malo previše zbunjenom kad joj je drugi jedan heroj ubio čovjeka koji ne samo da nije bio američki policajac, nego je bio hrvatski.
Sve od tada bilo je zapravo pitanje trenutka kad će sljedeći razočarani hrvatski vitez pucati na hrvatskog policajca, a da mu hrvatska javnost – vrlo nezbunjena i konačno slobodna od svih inhibicija - oduševljeno zaplješće kao "hrvatskom Janu Palachu".
"Idiotski vođena država" u onom je izvanrednom historijskom obratu odgojila i naoružala hrvatske vitezove koji će na kraju ubijati hrvatske policajce razočarani "idiotski vođenom državom". Tridesetak godina nakon što je Josip Jović pao kao službeno prva, nažalost ne i posljednja žrtva Domovinskog rata, Danijel Bezuk pao je – kako ono reče vitez Trusić – kao "prva, ali ne i posljednja žrtva u borbi za Hrvatsku".
Sve nakon Plitvica, kako vidite, bio je čisti povijesni višak.
1
1
Nista kao dama koja te oralno zadovoljava. Hem suti, hem pusi kurrac
Re: Lijepa naša..
Ma nema, Boro kad ubode, ubode ga baš.
Njegov odlazak iz Oslobođenja je dokaz koliko su te novine pale q-rcu za uši.
1
1
Nista kao dama koja te oralno zadovoljava. Hem suti, hem pusi kurrac
Re: Lijepa naša..
..ta lupetina nikom nije valjala vec i prethodnom postu sam napisa..zna sam da je pisa za neki bosanaki list..skuzili ga ljudi ne znam sad mislim pise za srpsku prosvjetu..drmni lovu za gluparije al mislim da je pročitana knjiga nema ga vise..
0
Re: Lijepa naša..
..eto nesto o suradnji s oslobodjenjem..
Ursula von der Leyen u karantinu, sumnja da je poz... Džaferović o priznanju Kosova: Dodik je tražio ras... Komšić za Oslobođenje: Ako Dodik ima odluku, neka... Dubrovčanima smeta zastava Turske ispred hotela: P...
KOLUMNE
petak1. juni 2018.
Nema više zajebancije
0:30
Ako može dakle Alijin mali jednog stambolskog kabadahiju nazvati Allahovim poslanikom - što to ja ne bih mogao prepričati u Oslobođenju? Ukratko, ispalo je da ne mogu
Nema više zajebancije
BORIS DEŽULOVIĆ
Boris Dežulović PIŠE: BORIS DEŽULOVIĆ PRATI AUTORA
A | A
Podijeli
Sedam godina i sedam sedmica, pa još sedam dana i sedam sati prošlo je otkako sam se posljednji put kao čovjek naspavao. Svih tih sedam godina, svake noći po ponoći u dva sata zvao bi iz kafane moj drug Kožo: ne pita mazgov ni spavam li, ni radim li, ni čitam li, ni jebem li ga šta sve već ljudi u dva poslije ponoći rade, nego da čujem, kaže, vic, kad su ono Mujo i Suljo.
I tako svake noći, punih sedam godina, sedam sedmica i još sedam dana. Sve dok se jutros nisam probudio i vidio da je devet sati. Da je, shvatili ste, sedam sati od dva po ponoći prošlo, a da me Kožo nije zvao.
“Što nisi zvao sinoć?”, pitao ga ja jutros. “Nema više, gotovo, fajront”, kaže on. “Šta nema?”, opet ću ja. “Nema”, kaže, “viceva.” “Kako nema”, pobunio se ja, “samo viceva i zajebancije u Bosni i ima.” “Ne više”, odgovorio mi Kožo, “nema više viceva, nema više zajebancije.” “Tko kaže?”, pitam ja, “Brega”, veli on, “Brega?!”, blenuo ja, “aha”, potvrdio Kožo, pa zapjevao: “Čini mi se da… mjesec ramazana počinje.”
Prošle hefte, možda ste i primijetili, nije na ovom mjestu bilo ni Kože ni mene. Nestao tekst negdje na putu između moga malog Piska i velikog saraj Šeherana. Pardon, šeher Sarajeva. Zaustavilo ga iza tunela na Ivanu, selam, dobardan, đes to kaže pošo?, u Oslobođenje, ne može, javili iz redakcije, vrijeđa vjerske osjećaje. I hajde što vrijeđa vjerske osjećaje, nekako bi mi to redakcija i halalila, nego ih još vrijeđa za ramazana.
A ja se mislim, tako mi i treba.
Punih, naime, sedam godina i sedam sedmica, i još sedam dana i sedam sati, svake noći po ponoći u dva sata zvao je moj drug Kožo iz kafane da ispriča vic, i sve je bilo u redu. Ako se gdjekoji čitatelj i naljutio ili uvrijedio, to smo rješavali u telefonsku slušalicu ili na sudu. I tako svake noći, punih sedam godina, sedam sedmica i još sedam dana, sve dok prošle hefte u dva iza ponoći nije nazvao Bakir. Prvi put u tih sedam godina, eto, vic je umjesto Kože ispričao Bakir Izetbegović, i odmah belaj. Vrijeđa, kažu, vjerske osjećaje.
Niste čitali moj tekst, i nećete, ali čuli ste sigurno taj Bakirov vic, kad je ono u prepunoj Zetri turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana nazvao ni manje ni više nego - Božjim poslanikom. Teška je to riječ, nisam siguran ni da bih je i ja ovako bezbožan, da mi je Kožo kojim slučajem ispričao tu allahulnu zajebanciju, stavio u novine. Ali kontam, ako može s Poslanikom šegu tjerati Bakir, ako se može tako zajebavati predsjednik SDA, k tome još u Zetri punoj Turaka i muslimana, i još pred milijunima gledatelja u izravnom prijenosu turske nacionalne televizije, pa još s početka svetog mjeseca ramazana – ako može dakle Alijin mali jednog stambolskog kabadahiju nazvati Allahovim poslanikom - što to ja ne bih mogao prepričati u Oslobođenju?
Ukratko, ispalo je da ne mogu.
Ohrabrio me, naime, Alijin mali svojim prostačkim vicem o Erdoganu, aljehisselam, pa me malo ponijelo, samo što u mom vicu poslanik u prepunoj Zetri nije bio Tayyip, nego Aca Lukas, a to, eto, iz neukom meni neznanih razloga, ne može. Može Erdogan, ne može Lukas. Može Bakir, ne mogu ja. Pa ako možda nekad i može, ne može za ramazana. Vrijeđa te, kako se zovu, vjerske osjećaje.
Kao i obično, kao svaki put kad sam vrijeđao nečije osjećaje, stvar je bila do mene. Ne može biti do drugih. Sad je već to previše različitih redakcija, a uvijek isti problem - moja maloumna vjera da je dopušteno slobodno misliti, i da je sloboda misli, kao svaka i kao svačija, ograničena samo slobodom drugih. Vrijeđa li moja nevjera slobodu drugih da vjeruju? Naizgled zajebano: ukoliko je, recimo, moja ćefirska sloboda govora ograničena nečijom slobodom svjedočenja vjere – čak i ako pretpostavimo da je javnim govorom o Poslaniku vrijeđam – ne bi li i njegova trebala biti ograničena mojom? Kažem “naizgled zajebano”, jer zajebano nije uopće: naravno da ne bi. Zašto? Zato. Zašto zato? Zato jer kod vjerskih osjećaja nema zašto.
Ja, recimo, vjerujem da nema Boga – kako vidite, i ateisti vjeruju - i umjesto evanđeljima i ajetima, vjerujem znanstvenim dokazima. Kad netko javno kaže da je, štajaznam, Bog prije par hiljada godina umijesio čovjeka kao pitu, to možda ne vrijeđa moje vjerske osjećaje – nisu to osobito osjetljivi osjećaji - ali vrijeđa moju inteligenciju, taman koliko nečije vjerske osjećaje vrijeđa moja bogohulna vjera u dokaze da je čovjek nastao evolucijom primata. I kad netko tako javno, u punoj dvorani i izravnom televizijskom prijenosu, mrtav ozbiljan kaže kako je jednog političara poslao sam Svemogući Bog s nebesa, to moju inteligenciju, kolika jest da jest, vrijeđa jednako koliko njegove vjerske osjećaje - taman da im je koeficijent stotinu i šezdeset - vrijeđa moja pošalica kako je Bog poslao Acu Lukasa. Osim, jasno, ukoliko je nečiji vjerski osjećaj vrjedniji i bolji od drugog, i ako je nečija vjera zaštićenija od nečije inteligencije.
A kako vidimo, jest.
Ali dobro: za ovaj kratki ogled posve je zapravo nevažno što je riječ o vjerskim osjećajima, jer moglo je – kao što je u mojoj lutalačkoj karijeri počesto znalo biti – bilo što drugo. Jedna me redakcija, recimo, cenzurirala zato što sam vrijeđao osjećaje članova Centralnog komiteta Saveza komunista, druga me cenzurirala zato što sam vrijeđao osjećaje branitelja Domovinskog rata, treća zato što sam vrijeđao osjećaje ustaških gnjida, a četvrta što sam vrijeđao osjećaje Miroslava Kutle. Bila je i jedna što me cenzurirala jer sam vrijeđao osjećaje Milorada Dodika. Vrag su osjećaji, rekao bi pokojni Ivica Hlevnjak Bukle, legendarni veznjak Hajduka, sjetit će ga se stariji: “Emocije su zajebana stvar.”
Previše je, eto, različitih redakcija, a uvijek isti problem - moja maloumna vjera da se u novinarstvu ne bavimo zaštitom privatnih ili kolektivnih emocija, već istinom i kritikom. Da sam se, naime, htio baviti zaštitom nečijih fragilnih osjećaja, bio bih psihijatar ili apotekar, diler sedativa, ili barem, štajaznam, advokat.
A novine nisu ni psihijatrija, ni farmacija, ni odvjetnički ured. Ili barem to nisu novine u kojima bih ja htio raditi.
Da skratim, ovo je moje posljednje javljanje za Oslobođenje. Sedam je godina, sedam sedmica i još sedam dana prošlo, vala dosta. Što bi rekao Brega, “jedan za drugim, vozovi polako prolaze, kao i obično, stavit ćeš kaćune na prozore: čini mi se da mjesec ramazana počinje.” Pa kaže: “Pomalo je tužno.”
Jebali vas osjećaji.
Ursula von der Leyen u karantinu, sumnja da je poz... Džaferović o priznanju Kosova: Dodik je tražio ras... Komšić za Oslobođenje: Ako Dodik ima odluku, neka... Dubrovčanima smeta zastava Turske ispred hotela: P...
KOLUMNE
petak1. juni 2018.
Nema više zajebancije
0:30
Ako može dakle Alijin mali jednog stambolskog kabadahiju nazvati Allahovim poslanikom - što to ja ne bih mogao prepričati u Oslobođenju? Ukratko, ispalo je da ne mogu
Nema više zajebancije
BORIS DEŽULOVIĆ
Boris Dežulović PIŠE: BORIS DEŽULOVIĆ PRATI AUTORA
A | A
Podijeli
Sedam godina i sedam sedmica, pa još sedam dana i sedam sati prošlo je otkako sam se posljednji put kao čovjek naspavao. Svih tih sedam godina, svake noći po ponoći u dva sata zvao bi iz kafane moj drug Kožo: ne pita mazgov ni spavam li, ni radim li, ni čitam li, ni jebem li ga šta sve već ljudi u dva poslije ponoći rade, nego da čujem, kaže, vic, kad su ono Mujo i Suljo.
I tako svake noći, punih sedam godina, sedam sedmica i još sedam dana. Sve dok se jutros nisam probudio i vidio da je devet sati. Da je, shvatili ste, sedam sati od dva po ponoći prošlo, a da me Kožo nije zvao.
“Što nisi zvao sinoć?”, pitao ga ja jutros. “Nema više, gotovo, fajront”, kaže on. “Šta nema?”, opet ću ja. “Nema”, kaže, “viceva.” “Kako nema”, pobunio se ja, “samo viceva i zajebancije u Bosni i ima.” “Ne više”, odgovorio mi Kožo, “nema više viceva, nema više zajebancije.” “Tko kaže?”, pitam ja, “Brega”, veli on, “Brega?!”, blenuo ja, “aha”, potvrdio Kožo, pa zapjevao: “Čini mi se da… mjesec ramazana počinje.”
Prošle hefte, možda ste i primijetili, nije na ovom mjestu bilo ni Kože ni mene. Nestao tekst negdje na putu između moga malog Piska i velikog saraj Šeherana. Pardon, šeher Sarajeva. Zaustavilo ga iza tunela na Ivanu, selam, dobardan, đes to kaže pošo?, u Oslobođenje, ne može, javili iz redakcije, vrijeđa vjerske osjećaje. I hajde što vrijeđa vjerske osjećaje, nekako bi mi to redakcija i halalila, nego ih još vrijeđa za ramazana.
A ja se mislim, tako mi i treba.
Punih, naime, sedam godina i sedam sedmica, i još sedam dana i sedam sati, svake noći po ponoći u dva sata zvao je moj drug Kožo iz kafane da ispriča vic, i sve je bilo u redu. Ako se gdjekoji čitatelj i naljutio ili uvrijedio, to smo rješavali u telefonsku slušalicu ili na sudu. I tako svake noći, punih sedam godina, sedam sedmica i još sedam dana, sve dok prošle hefte u dva iza ponoći nije nazvao Bakir. Prvi put u tih sedam godina, eto, vic je umjesto Kože ispričao Bakir Izetbegović, i odmah belaj. Vrijeđa, kažu, vjerske osjećaje.
Niste čitali moj tekst, i nećete, ali čuli ste sigurno taj Bakirov vic, kad je ono u prepunoj Zetri turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana nazvao ni manje ni više nego - Božjim poslanikom. Teška je to riječ, nisam siguran ni da bih je i ja ovako bezbožan, da mi je Kožo kojim slučajem ispričao tu allahulnu zajebanciju, stavio u novine. Ali kontam, ako može s Poslanikom šegu tjerati Bakir, ako se može tako zajebavati predsjednik SDA, k tome još u Zetri punoj Turaka i muslimana, i još pred milijunima gledatelja u izravnom prijenosu turske nacionalne televizije, pa još s početka svetog mjeseca ramazana – ako može dakle Alijin mali jednog stambolskog kabadahiju nazvati Allahovim poslanikom - što to ja ne bih mogao prepričati u Oslobođenju?
Ukratko, ispalo je da ne mogu.
Ohrabrio me, naime, Alijin mali svojim prostačkim vicem o Erdoganu, aljehisselam, pa me malo ponijelo, samo što u mom vicu poslanik u prepunoj Zetri nije bio Tayyip, nego Aca Lukas, a to, eto, iz neukom meni neznanih razloga, ne može. Može Erdogan, ne može Lukas. Može Bakir, ne mogu ja. Pa ako možda nekad i može, ne može za ramazana. Vrijeđa te, kako se zovu, vjerske osjećaje.
Kao i obično, kao svaki put kad sam vrijeđao nečije osjećaje, stvar je bila do mene. Ne može biti do drugih. Sad je već to previše različitih redakcija, a uvijek isti problem - moja maloumna vjera da je dopušteno slobodno misliti, i da je sloboda misli, kao svaka i kao svačija, ograničena samo slobodom drugih. Vrijeđa li moja nevjera slobodu drugih da vjeruju? Naizgled zajebano: ukoliko je, recimo, moja ćefirska sloboda govora ograničena nečijom slobodom svjedočenja vjere – čak i ako pretpostavimo da je javnim govorom o Poslaniku vrijeđam – ne bi li i njegova trebala biti ograničena mojom? Kažem “naizgled zajebano”, jer zajebano nije uopće: naravno da ne bi. Zašto? Zato. Zašto zato? Zato jer kod vjerskih osjećaja nema zašto.
Ja, recimo, vjerujem da nema Boga – kako vidite, i ateisti vjeruju - i umjesto evanđeljima i ajetima, vjerujem znanstvenim dokazima. Kad netko javno kaže da je, štajaznam, Bog prije par hiljada godina umijesio čovjeka kao pitu, to možda ne vrijeđa moje vjerske osjećaje – nisu to osobito osjetljivi osjećaji - ali vrijeđa moju inteligenciju, taman koliko nečije vjerske osjećaje vrijeđa moja bogohulna vjera u dokaze da je čovjek nastao evolucijom primata. I kad netko tako javno, u punoj dvorani i izravnom televizijskom prijenosu, mrtav ozbiljan kaže kako je jednog političara poslao sam Svemogući Bog s nebesa, to moju inteligenciju, kolika jest da jest, vrijeđa jednako koliko njegove vjerske osjećaje - taman da im je koeficijent stotinu i šezdeset - vrijeđa moja pošalica kako je Bog poslao Acu Lukasa. Osim, jasno, ukoliko je nečiji vjerski osjećaj vrjedniji i bolji od drugog, i ako je nečija vjera zaštićenija od nečije inteligencije.
A kako vidimo, jest.
Ali dobro: za ovaj kratki ogled posve je zapravo nevažno što je riječ o vjerskim osjećajima, jer moglo je – kao što je u mojoj lutalačkoj karijeri počesto znalo biti – bilo što drugo. Jedna me redakcija, recimo, cenzurirala zato što sam vrijeđao osjećaje članova Centralnog komiteta Saveza komunista, druga me cenzurirala zato što sam vrijeđao osjećaje branitelja Domovinskog rata, treća zato što sam vrijeđao osjećaje ustaških gnjida, a četvrta što sam vrijeđao osjećaje Miroslava Kutle. Bila je i jedna što me cenzurirala jer sam vrijeđao osjećaje Milorada Dodika. Vrag su osjećaji, rekao bi pokojni Ivica Hlevnjak Bukle, legendarni veznjak Hajduka, sjetit će ga se stariji: “Emocije su zajebana stvar.”
Previše je, eto, različitih redakcija, a uvijek isti problem - moja maloumna vjera da se u novinarstvu ne bavimo zaštitom privatnih ili kolektivnih emocija, već istinom i kritikom. Da sam se, naime, htio baviti zaštitom nečijih fragilnih osjećaja, bio bih psihijatar ili apotekar, diler sedativa, ili barem, štajaznam, advokat.
A novine nisu ni psihijatrija, ni farmacija, ni odvjetnički ured. Ili barem to nisu novine u kojima bih ja htio raditi.
Da skratim, ovo je moje posljednje javljanje za Oslobođenje. Sedam je godina, sedam sedmica i još sedam dana prošlo, vala dosta. Što bi rekao Brega, “jedan za drugim, vozovi polako prolaze, kao i obično, stavit ćeš kaćune na prozore: čini mi se da mjesec ramazana počinje.” Pa kaže: “Pomalo je tužno.”
Jebali vas osjećaji.
1
1
Re: Lijepa naša..
Sasvim suprotno od slučaja.
Opazili ste kako je u nas teško dokazati da je liječnik nešto pogriješio. Dogodi li se negdje da je cijenjeni specijalist u brzini nešto stravično previdio, postavio krivu dijagnozu i nekome, na primjer, odrezao zdravu nogu, proći će godine, čak i desetljeća u rasvjetljavanju ove nesreće. Sve će se tromo i bezvoljno istraživati, osnivat će se povjerenstva, ispitivati svjedoci, pozivati vještaci, tražiti druga i treća i četvrta mišljenja. Spis će beskrajno putovati od policije do Državnog odvjetništva prije nego krene šetnja na sudovima.
Beskrajne će kilometre pacijent skakutati na onoj preostaloj nozi dugačkim hodnicima Općinskog, Županijskog, Vrhovnog i Ustavnog suda, naprijed, natrag, ukrug i nasumično. Promijenit će nesretnik šesnaest proteza od nehrđajućeg čelika prije nego Republika Hrvatska, Bog je blagoslovio, donese pravomoćno rješenje da se u njegovom slučaju ne zna tko je kriv. Ili se možda i zna, ali je nastupila zastara. U jednu riječ, pojeo vuk magare.
Spora su, mučna i obično jalova ovdje dokazivanja da neki liječnik nije valjano radio svoj posao, upalo vam je to u oko, ako ne prije, a onda svakako u srijedu, kad je u Županijskoj bolnici u Čakovcu muškarac na dijalizi umro od višestrukog zatajenja organa nakon što su mu u venu, umjesto fiziološke otopine, greškom ubrizgali medicinski benzin. Neobično, još se isto popodne, izvan svake sumnje, znalo čija je to greška. Bez istražnog povjerenstva, bez svjedoka i vještaka, drugih i trećih mišljenja, mimo policije, Državnog odvjetništva, Županijskog i Vrhovnog suda, sve se lijepo razjasnilo dok si rekao keks. Ministar zdravstva Vili Beroš izašao je pred kamere i trijumfalno objavio da je slučaj riješen.
Kriva je medicinska sestra.
Medicinsku sestru, vidite, bolnica neće solidarno zaštititi. Sasvim suprotno od slučajeva kad je krivac liječnik, oko sestre se ne podiže zid šutnje. Nitko ne odugovlači, godinama i desetljećima mulja, laže, krivotvori i pravi se glup. Zbog jedne žene sa srednjom stručnom spremom nitko neće čak ni uobičajeno kenjati kako je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno. Nju se osudi po kratkom postupku, brže nego na Bleiburgu. Zaposlenica čakovečke Županijske bolnice možda se upravo zato i slomila i kroz jecaje priznala da je užasno pogriješila, jer je znala da se šefovi neće zauzeti za nju, a možda je, tko će znati, jednostavno moralnija od uglednijih i bolje plaćenih kolega s fakultetskom diplomom.
Što god bilo, čitajući o njezinom zločinu ne ispunjava vas gnjev. Prije osjetite sažaljenje nad mladom ženom koja je iscrpljena, na kraju jedne dugačke i stresne smjene pod zaštitnom maskom i vizirom, u jednom nesmotrenom malom trenutku, u jednoj glupoj stotinki sekunde uzela krivu tekućinu s kolica. Umjesto da krvožedno žudite da se ona kazni, razmišljate kako je strašan njezin posao, kako ona mora imati vrline kojima vi oskudijevate, slonovski je strpljiva, mravlji vrijedna, anđeoski suosjećajna i, čudesnije od ičega, umije nekako suspregnuti gađenje od govnavih pelena, krvavih plahti i gnojnih zavoja. Čakovečka vas tragedija neočekivano, tajanstvenim, vijugavim putem odvede na nabrajanje razloga zašto volite medicinske sestre.
Njih je zaista teško ne voljeti. Ako ste se ikada zatekli u bolnici, na onoj specijalnoj postelji s ukoso podignutim uzglavljem, s kriminalističkim romanom i tetrapakom soka od ribiza na noćnom ormariću, gušeći se u suzama od muke što će biti s vama, znate kako su liječnici često samodopadni šupci. Smisao je njihovih jutarnjih vizita, čini vam se, samo da bi se pravili važni. Ohole sveznalice otresito, kratko i neodređeno odgovaraju ili čak potpuno ignoriraju vaša pitanja jer ih uzbuđuje moć koju imaju nad vama. Jedini tko vas u tim jadnim tjeskobnim trenucima razumije, jedine tješiteljice, brižne i drage, jedini koga na čitavom svijetu imate su vaše bolničke majke, sestre i kćeri, žene u svjetloplavim keceljama.
Zbog toga navijate da autoriteti budu blagi prema čakovečkoj medicinskoj sestri, pa i ako je ne poznajete. Zbog svih onih prekrasnih žena koje su vama ili nekome vašem spretno mijenjale pelene, plahte i zavoje, a sve za pet, šest hiljada mjesečno i gdjekoju bombonijeru i paketić kave od zahvalnih pacijenata, ne želite da slučaj završi neugodnije nego što bi završio da se sudi nekom liječniku, cijenjenom specijalistu koji je pacijentu, ups, odrezao zdravu nogu.
Napokon, tu je i praktičan, sebičan razlog zbog kojega valja izbjegavati okrutno kažnjavanje. Medicinskih sestara nemamo previše. Greške se i događaju jer ih u bolnicama nedostaje, jer je šačica njih premorena dugačkim i stresnim smjenama, pod maskama i vizirima, u pregrijanim kombinezonima. Njemačke vlasti s pravom trebaju biti stroge ako koja sestra uzme krivu tekućinu s kolica. Radni uvjeti u njihovim bolnicama mnogo su ugodniji. Osoblja ima dovoljno, hiljade i hiljade vrijednih djevojaka zaposlili su jedva što su one završile hrvatske, srpske, bugarske ili poljske srednje medicinske škole.
Nijemci, dapače, sebi mogu dopustiti i luksuz da tvrde kako je koronavirus izmišljotina. Liječnika, sestara, bolničkih postelja, respiratora i bistre pileće juhe bit će i za antivakserske budale koje vjeruju da Bill Gates nema drugog posla nego gledati što oni rade. Ovdje u nas, s druge strane, valja biti oprezniji ako ne želite završiti napušteni na bolničkom parkiralištu, pod sivomaslinastim šatorom Civilne zaštite, s Tonyjem Cetinskim na poljskom ležaju lijevo i Karolinom Vidović Krišto desno od vas.
Piše: Ante Tomić
Opazili ste kako je u nas teško dokazati da je liječnik nešto pogriješio. Dogodi li se negdje da je cijenjeni specijalist u brzini nešto stravično previdio, postavio krivu dijagnozu i nekome, na primjer, odrezao zdravu nogu, proći će godine, čak i desetljeća u rasvjetljavanju ove nesreće. Sve će se tromo i bezvoljno istraživati, osnivat će se povjerenstva, ispitivati svjedoci, pozivati vještaci, tražiti druga i treća i četvrta mišljenja. Spis će beskrajno putovati od policije do Državnog odvjetništva prije nego krene šetnja na sudovima.
Beskrajne će kilometre pacijent skakutati na onoj preostaloj nozi dugačkim hodnicima Općinskog, Županijskog, Vrhovnog i Ustavnog suda, naprijed, natrag, ukrug i nasumično. Promijenit će nesretnik šesnaest proteza od nehrđajućeg čelika prije nego Republika Hrvatska, Bog je blagoslovio, donese pravomoćno rješenje da se u njegovom slučaju ne zna tko je kriv. Ili se možda i zna, ali je nastupila zastara. U jednu riječ, pojeo vuk magare.
Spora su, mučna i obično jalova ovdje dokazivanja da neki liječnik nije valjano radio svoj posao, upalo vam je to u oko, ako ne prije, a onda svakako u srijedu, kad je u Županijskoj bolnici u Čakovcu muškarac na dijalizi umro od višestrukog zatajenja organa nakon što su mu u venu, umjesto fiziološke otopine, greškom ubrizgali medicinski benzin. Neobično, još se isto popodne, izvan svake sumnje, znalo čija je to greška. Bez istražnog povjerenstva, bez svjedoka i vještaka, drugih i trećih mišljenja, mimo policije, Državnog odvjetništva, Županijskog i Vrhovnog suda, sve se lijepo razjasnilo dok si rekao keks. Ministar zdravstva Vili Beroš izašao je pred kamere i trijumfalno objavio da je slučaj riješen.
Kriva je medicinska sestra.
Medicinsku sestru, vidite, bolnica neće solidarno zaštititi. Sasvim suprotno od slučajeva kad je krivac liječnik, oko sestre se ne podiže zid šutnje. Nitko ne odugovlači, godinama i desetljećima mulja, laže, krivotvori i pravi se glup. Zbog jedne žene sa srednjom stručnom spremom nitko neće čak ni uobičajeno kenjati kako je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno. Nju se osudi po kratkom postupku, brže nego na Bleiburgu. Zaposlenica čakovečke Županijske bolnice možda se upravo zato i slomila i kroz jecaje priznala da je užasno pogriješila, jer je znala da se šefovi neće zauzeti za nju, a možda je, tko će znati, jednostavno moralnija od uglednijih i bolje plaćenih kolega s fakultetskom diplomom.
Što god bilo, čitajući o njezinom zločinu ne ispunjava vas gnjev. Prije osjetite sažaljenje nad mladom ženom koja je iscrpljena, na kraju jedne dugačke i stresne smjene pod zaštitnom maskom i vizirom, u jednom nesmotrenom malom trenutku, u jednoj glupoj stotinki sekunde uzela krivu tekućinu s kolica. Umjesto da krvožedno žudite da se ona kazni, razmišljate kako je strašan njezin posao, kako ona mora imati vrline kojima vi oskudijevate, slonovski je strpljiva, mravlji vrijedna, anđeoski suosjećajna i, čudesnije od ičega, umije nekako suspregnuti gađenje od govnavih pelena, krvavih plahti i gnojnih zavoja. Čakovečka vas tragedija neočekivano, tajanstvenim, vijugavim putem odvede na nabrajanje razloga zašto volite medicinske sestre.
Njih je zaista teško ne voljeti. Ako ste se ikada zatekli u bolnici, na onoj specijalnoj postelji s ukoso podignutim uzglavljem, s kriminalističkim romanom i tetrapakom soka od ribiza na noćnom ormariću, gušeći se u suzama od muke što će biti s vama, znate kako su liječnici često samodopadni šupci. Smisao je njihovih jutarnjih vizita, čini vam se, samo da bi se pravili važni. Ohole sveznalice otresito, kratko i neodređeno odgovaraju ili čak potpuno ignoriraju vaša pitanja jer ih uzbuđuje moć koju imaju nad vama. Jedini tko vas u tim jadnim tjeskobnim trenucima razumije, jedine tješiteljice, brižne i drage, jedini koga na čitavom svijetu imate su vaše bolničke majke, sestre i kćeri, žene u svjetloplavim keceljama.
Zbog toga navijate da autoriteti budu blagi prema čakovečkoj medicinskoj sestri, pa i ako je ne poznajete. Zbog svih onih prekrasnih žena koje su vama ili nekome vašem spretno mijenjale pelene, plahte i zavoje, a sve za pet, šest hiljada mjesečno i gdjekoju bombonijeru i paketić kave od zahvalnih pacijenata, ne želite da slučaj završi neugodnije nego što bi završio da se sudi nekom liječniku, cijenjenom specijalistu koji je pacijentu, ups, odrezao zdravu nogu.
Napokon, tu je i praktičan, sebičan razlog zbog kojega valja izbjegavati okrutno kažnjavanje. Medicinskih sestara nemamo previše. Greške se i događaju jer ih u bolnicama nedostaje, jer je šačica njih premorena dugačkim i stresnim smjenama, pod maskama i vizirima, u pregrijanim kombinezonima. Njemačke vlasti s pravom trebaju biti stroge ako koja sestra uzme krivu tekućinu s kolica. Radni uvjeti u njihovim bolnicama mnogo su ugodniji. Osoblja ima dovoljno, hiljade i hiljade vrijednih djevojaka zaposlili su jedva što su one završile hrvatske, srpske, bugarske ili poljske srednje medicinske škole.
Nijemci, dapače, sebi mogu dopustiti i luksuz da tvrde kako je koronavirus izmišljotina. Liječnika, sestara, bolničkih postelja, respiratora i bistre pileće juhe bit će i za antivakserske budale koje vjeruju da Bill Gates nema drugog posla nego gledati što oni rade. Ovdje u nas, s druge strane, valja biti oprezniji ako ne želite završiti napušteni na bolničkom parkiralištu, pod sivomaslinastim šatorom Civilne zaštite, s Tonyjem Cetinskim na poljskom ležaju lijevo i Karolinom Vidović Krišto desno od vas.
Piše: Ante Tomić
1
1
Nista kao dama koja te oralno zadovoljava. Hem suti, hem pusi kurrac
Re: Lijepa naša..
Premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković jučer je u središnjici stranke dobio pismo s bijelim prahom u kojem mu se prijeti smrću.
Još uvijek se ne zna kakav je prah u poslanom pismu, je li opasan ili se radi tek o praznoj prijetnji, no kako nam je potvrđeno iz Vlade tekst poruke koja je bila u omotnici završava riječima: „a za izdajnike jedan od lijekova je i Novičok“. Policija je izuzela omotnicu i provodi kriminalističku istragu, potvrdio nam je glasnogovornik Vlade Marko Milić.
Kao što je poznato novičok je kemijski spoj koji je nastajao gotovo 15 godina u posebnom laboratoriju SSSR-a tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća. Pripadao je novoj vrsti otrova, organofosfatima, i pokazao se otrovnijim čak i od do tada najotrovnijeg VX-a.
Trovanje novičokom izaziva lančanu proteinsku reakciju koja brzo može dovesti do smrti.
Kada je u britanskom Sulisburyju 2018. otrovan bivši dvostruki agent Sergej Skripal i, kao kolateralna žrtva njegova kći Julija, ime ovog nervnog otrova našlo se na naslovnicama svih medija na svijetu. Razlog tome bilo je i to što je udar ovim nervnim kemijskim otrovom bio prvi slučaj trovanja nervnim otrovom u zapadnoj Europi još od Drugog svjetskog rata.
Nakon što su njemački medicinski stručnjaci u tijelu ruskog opozicijskog političara Alekseja Navaljnog pronašli tragove novičoka, priča se nanovo aktualizirala ove godine. Navaljnoga su ruski liječnici jedva spasili, da bi ga potom nastavili liječiti njemački kolege, nakon što je Kremlj pristao Berlinu poslati Navaljnog u kritičnom stanju.
Baš kao što se može vidjeti u slučaju Navalnog, otrov blokira proizvodnju enzima kolinesteraza.
U metabolizmu je kolinesteraza važna za razgradnju neurotransmitera acetilkolina. Taj transmiter ima važnu ulogu prilikom buđenja ili za održavanje pažnje. Ukoliko se acetilkolin više ne razgrađuje, to dovodi do toga da živčani sustav počinje biti bombardiran nadražajima.
Plenkovića je danas nakon sastanka u HDZ-u potvrdio da je dobivao prijetnje.
- Da, bilo je proteklih dana nekoliko prijetnji, na policiji je da ih ispita. Nisu bile na razglednicama, one više nisu u modi - rekao je Plenković.
Još uvijek se ne zna kakav je prah u poslanom pismu, je li opasan ili se radi tek o praznoj prijetnji, no kako nam je potvrđeno iz Vlade tekst poruke koja je bila u omotnici završava riječima: „a za izdajnike jedan od lijekova je i Novičok“. Policija je izuzela omotnicu i provodi kriminalističku istragu, potvrdio nam je glasnogovornik Vlade Marko Milić.
Kao što je poznato novičok je kemijski spoj koji je nastajao gotovo 15 godina u posebnom laboratoriju SSSR-a tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća. Pripadao je novoj vrsti otrova, organofosfatima, i pokazao se otrovnijim čak i od do tada najotrovnijeg VX-a.
Trovanje novičokom izaziva lančanu proteinsku reakciju koja brzo može dovesti do smrti.
Kada je u britanskom Sulisburyju 2018. otrovan bivši dvostruki agent Sergej Skripal i, kao kolateralna žrtva njegova kći Julija, ime ovog nervnog otrova našlo se na naslovnicama svih medija na svijetu. Razlog tome bilo je i to što je udar ovim nervnim kemijskim otrovom bio prvi slučaj trovanja nervnim otrovom u zapadnoj Europi još od Drugog svjetskog rata.
Nakon što su njemački medicinski stručnjaci u tijelu ruskog opozicijskog političara Alekseja Navaljnog pronašli tragove novičoka, priča se nanovo aktualizirala ove godine. Navaljnoga su ruski liječnici jedva spasili, da bi ga potom nastavili liječiti njemački kolege, nakon što je Kremlj pristao Berlinu poslati Navaljnog u kritičnom stanju.
Baš kao što se može vidjeti u slučaju Navalnog, otrov blokira proizvodnju enzima kolinesteraza.
U metabolizmu je kolinesteraza važna za razgradnju neurotransmitera acetilkolina. Taj transmiter ima važnu ulogu prilikom buđenja ili za održavanje pažnje. Ukoliko se acetilkolin više ne razgrađuje, to dovodi do toga da živčani sustav počinje biti bombardiran nadražajima.
Plenkovića je danas nakon sastanka u HDZ-u potvrdio da je dobivao prijetnje.
- Da, bilo je proteklih dana nekoliko prijetnji, na policiji je da ih ispita. Nisu bile na razglednicama, one više nisu u modi - rekao je Plenković.
1
1
Re: Lijepa naša..
..istraga policije ukazuje da je ona pocnjava od neki dan poprimila sve odlike terorizma..
0
Re: Lijepa naša..
..vjerovali ili ne...
Proces Međunarodnog priznanja Hrvatske počeo je nakon proglašenja njene neovisnosti 1991. godine. Nedugo zatim uslijedilo je uzajamno priznavanje Slovenije i Hrvatske, a važno je naglasiti i priznanje Vatikana i Njemačke te iste godine. Tako je već 22. svibnja 1992. godine prvi put podignuta hrvatska zastava ispred sjedišta UN-a. Do 1995. godine 124 države su priznale Hrvatsku, a diplomatski odnosi sa Srbijom uspostavljeni su 1996.
Prvi je hrvatsku nezavisnost priznao Island, a posljednja država koja je priznala Hrvatsku su Maršalovi otoci 2019. godine. Time je u svijetu preostalo devet država čije međunarodno priznanje Hrvatska nije dobila: Burundi, Butan, Južni Sudan, Liberija, Niger, Somalija, Srednjoafrička Republika, Tonga i Tuvalu.
Formalni čin priznanja od ovih država nipošto ne uvodi u pitanje suverenitet Republike Hrvatske. Ona je u potpunosti afirmirana u međunarodnim organizacijama poput NATO-a i Europske unije, pa formalni čin priznanja od tih država u međunarodnom kontekstu ne predstavlja problem.
Postojala su brojna nagađanja o tome zašto ti procesi nisu pokrenuti. Tako su se mogle čuti i glasine o tome kako neke od tih zemalja ne žele to učiniti jer su imale dobre odnose s bivšom SFRJ, ali to se u konačnici ispostavilo netočnim. Istina je ta da u prošlosti jednostavno nije postojao nikakav strateški interes za uspostavljanje diplomatskih odnosa, a brojni su politički analitičari zaključili kako je riječ o državama bez velike političke važnosti.
Proces Međunarodnog priznanja Hrvatske počeo je nakon proglašenja njene neovisnosti 1991. godine. Nedugo zatim uslijedilo je uzajamno priznavanje Slovenije i Hrvatske, a važno je naglasiti i priznanje Vatikana i Njemačke te iste godine. Tako je već 22. svibnja 1992. godine prvi put podignuta hrvatska zastava ispred sjedišta UN-a. Do 1995. godine 124 države su priznale Hrvatsku, a diplomatski odnosi sa Srbijom uspostavljeni su 1996.
Prvi je hrvatsku nezavisnost priznao Island, a posljednja država koja je priznala Hrvatsku su Maršalovi otoci 2019. godine. Time je u svijetu preostalo devet država čije međunarodno priznanje Hrvatska nije dobila: Burundi, Butan, Južni Sudan, Liberija, Niger, Somalija, Srednjoafrička Republika, Tonga i Tuvalu.
Formalni čin priznanja od ovih država nipošto ne uvodi u pitanje suverenitet Republike Hrvatske. Ona je u potpunosti afirmirana u međunarodnim organizacijama poput NATO-a i Europske unije, pa formalni čin priznanja od tih država u međunarodnom kontekstu ne predstavlja problem.
Postojala su brojna nagađanja o tome zašto ti procesi nisu pokrenuti. Tako su se mogle čuti i glasine o tome kako neke od tih zemalja ne žele to učiniti jer su imale dobre odnose s bivšom SFRJ, ali to se u konačnici ispostavilo netočnim. Istina je ta da u prošlosti jednostavno nije postojao nikakav strateški interes za uspostavljanje diplomatskih odnosa, a brojni su politički analitičari zaključili kako je riječ o državama bez velike političke važnosti.
0
Re: Lijepa naša..
Kao da nije dosta korone, nas Hrvate u zadnje vrijeme počeo je zafrkavati i papa
Gorki osjećaj izdaje ispunio je vjernike koji su ponosno isticali svoju heteroseksualnost i dokazivali da je to jedini normalan izbor
Kao da nije dosta epidemije koronavirusa, sloma zdravstvenog sustava, ekonomske krize, iseljavanja, demografske katastrofe, neprestanog spletkarenja agenata besmrtne jugoslavenske tajne policije, srpske pošasti, sramotno loših igara nogometne reprezentacije i Andreja Plenkovića kao takvog, nas je Hrvate i papa Franjo u posljednje vrijeme počeo vrijeđati i ponižavati. Taj papa nas baš, oprostite na izrazu, zajebava.
Pogledajte, za početak, njegovo kolebanje da Alojzija Stepinca učini svecem. Premda zna da bi nama mnogo značilo da se komunističkog mučenika promakne iz blaženog u svetog. To je samo jedan čin, jedna mala stepenica u nebeskom poretku, a vražji se Argentinac izmotava i odugovlači jer ne želi naljutiti Srbe. Kakva glupost! Pa nama je stalo da Stepinac bude svetac, više od ičega, da bismo naljutili Srbe. Jer to je jedino veselje koje poznajemo. Naše je svjetlo i toplina da se Srbi požderu od bijesa i muke. Zbog toga mi kao narod opstajemo usprkos svim nedaćama. Kad ne bi bilo nikakvog razloga da se podrugljivo beljimo i pokazujemo dugi nos susjedima s druge strane Dunava, ugasila bi se užarena jezgra našeg nacionalnog bića. Sve bi iznenada bilo gluho, hladno, prazno i besmisleno, nitko se više ne bi sjećao zašto nam je nekad bilo važno zvati se Hrvatima.
Sve bi to papa Franjo morao znati, ali nas ignorira. Sustavno i namjerno, zločest kao pas. Kao da mrzi sve što je hrvatsko, otvoreno je stao uz naše vjekovne neprijatelje, koji su, osim toga, heretici. Umjesto svojih odanih katolika izabrao je srpske pravoslavce koji mu nisu ni rod ni pomozbog. Može li gore od toga?
Pomislili biste da ne može, ali, eto, može. Iz Vatikana je nedavno došao novi, strašniji udarac. "Homoseksualci imaju pravo na obitelj. Oni su djeca Božja. Nitko ne bi trebao biti diskriminiran ili nesretan radi takve stvari", izjavio je, od riječi do riječi, papa u dokumentarcu koji je režirao Jevgenij Afinevski, jedan, neće vas iznenaditi, napola Rus, a napola Židov, pa još s američkom putovnicom. Samo je nekome takvome papa mogao reći: "Ono što trebamo učiniti je izvanbračna zajednica. To je način da ih se pravno pokrije. Ja sam za to".
Diljem katoličkog svijeta, od Rima, Varšave i Dublina do Bostona i Sao Paola, na ovo su zavladali poznati šok i nevjerica, a Hrvate u župama, samostanima, sjemeništima, molitvenim zajednicama i uredništvima domoljubnih portala pogodilo je možda i više od svih drugih. Još u srijedu su skamenjeni, razrogačenih očiju zinuli od zaprepaštenja. Cijela tri dana muhe im slobodno ulaze i izlaze iz otvorenih usta. Strašna je razočaranost našeg svijeta. Gorki osjećaj izdaje ispunio je vjernike koji su jednom ponosno isticali svoju heteroseksualnost i vijcima i maticama zorno dokazivali da je to jedini normalan izbor, kao da je sva prirodoslovna istina u kutiji željezne galanterije u Bauhausu, koji su bacali kamenje na Paradu ponosa u Splitu i mokrili u gaće od smijeha na vic da je Bog napravio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu.
Je li papa katolik, upitali su se mnogi među njima. Jedno pitanje koje se do jučer činilo sasvim retoričko, koje su postavljali u šali, u prilikama kad se nešto činilo dokraja izvjesno, pouzdano, tvrdo i konačno kao što su dva i dva uvijek četiri ili sila koja je u svim slučajevima jednaka umnošku mase i ubrzanja, sada se izgovara ozbiljno i teško, sa zebnjom u glasu. Tko je i otkud je zaista taj čovjek, taj papa?
"Ako je uopće čovjek, ako nije sam Sotona nekakvom mračnom prevarom zauzeo Petrovu stolicu u Rimu", nagađao je u srijedu navečer u svojoj samostanskoj ćeliji jedan redovnik, jedan fra Stanko, na primjer, i ne primjećujući da razmišlja naglas.
"O kome govoriš?" upitao ga je fra Drago izvirujući ispod pokrivača.
"O papi", odgovorio mu je fra Stanko, "koji je u nekom dokumentarcu izjavio da su i homoseksualci djeca Božja."
"Užas", rekao je fra Drago dižući se do jastuka i spuštajući glavu do fra Stankove glave.
Dvojica franjevaca turobno su se zagledali u plafon, zabrinuti što će biti s njima i s njihovom svetom i apostolskom Crkvom i s cijelim ovim poludjelim svijetom u kojem je došlo normalno da muškarci liježu s muškarcima.
Strahovita je konsternacija zavladala i u kleru i narodu. Časne sestre plaču grčevito se grleći. Biskupi su izgubili san i apetit. Članovi molitvenih zajednica obaraju rekorde moleći po dvanaest, četrnaest sati dnevno. Vice Batarelo, Stjepo Bartulica i Dario Kordić od iscrpljenosti se doslovno ruše s klecala. Jedino Željka Markić još gaji nadu da je sve to neka greška. "Mi još ne znamo točno što je papa izjavio i zato vam to ne mogu komentirati dok ne vidim", odgovorila je novinarima, napominjući da ne bi bilo prvi put da se papu krivo navodi ili se njegove riječi izvlače iz konteksta.
No, sve joj je uzaludno, vražji je Argentinac rekao što je rekao. Crkva kojoj smo dulje od tisuću godina bili vjerni, za čiji smo krst časni nesebično ginuli, nepovratno se promijenila. Hrvate ništa više ne drži u njoj. Mogli bi slobodno svi prijeći pravoslavcima i izjasniti se kao Srbi. Razmisle li pažljivije, korist bi im od toga bila dvostruka. Za početak, Vice Batarelo, Željka Markić i Dario Kordić došli bi u jednu normalnu kršćansku Crkvu, gdje su muškarci koji liježu s muškarcima još uvijek bolesnici i čudovišta, a osim toga prestalo bi im smetati da papa uporno odbija Alojzija Stepinca proglasiti svecem. Dapače, to bi im, kao Srbima, sada bilo super.
Gorki osjećaj izdaje ispunio je vjernike koji su ponosno isticali svoju heteroseksualnost i dokazivali da je to jedini normalan izbor
Kao da nije dosta epidemije koronavirusa, sloma zdravstvenog sustava, ekonomske krize, iseljavanja, demografske katastrofe, neprestanog spletkarenja agenata besmrtne jugoslavenske tajne policije, srpske pošasti, sramotno loših igara nogometne reprezentacije i Andreja Plenkovića kao takvog, nas je Hrvate i papa Franjo u posljednje vrijeme počeo vrijeđati i ponižavati. Taj papa nas baš, oprostite na izrazu, zajebava.
Pogledajte, za početak, njegovo kolebanje da Alojzija Stepinca učini svecem. Premda zna da bi nama mnogo značilo da se komunističkog mučenika promakne iz blaženog u svetog. To je samo jedan čin, jedna mala stepenica u nebeskom poretku, a vražji se Argentinac izmotava i odugovlači jer ne želi naljutiti Srbe. Kakva glupost! Pa nama je stalo da Stepinac bude svetac, više od ičega, da bismo naljutili Srbe. Jer to je jedino veselje koje poznajemo. Naše je svjetlo i toplina da se Srbi požderu od bijesa i muke. Zbog toga mi kao narod opstajemo usprkos svim nedaćama. Kad ne bi bilo nikakvog razloga da se podrugljivo beljimo i pokazujemo dugi nos susjedima s druge strane Dunava, ugasila bi se užarena jezgra našeg nacionalnog bića. Sve bi iznenada bilo gluho, hladno, prazno i besmisleno, nitko se više ne bi sjećao zašto nam je nekad bilo važno zvati se Hrvatima.
Sve bi to papa Franjo morao znati, ali nas ignorira. Sustavno i namjerno, zločest kao pas. Kao da mrzi sve što je hrvatsko, otvoreno je stao uz naše vjekovne neprijatelje, koji su, osim toga, heretici. Umjesto svojih odanih katolika izabrao je srpske pravoslavce koji mu nisu ni rod ni pomozbog. Može li gore od toga?
Pomislili biste da ne može, ali, eto, može. Iz Vatikana je nedavno došao novi, strašniji udarac. "Homoseksualci imaju pravo na obitelj. Oni su djeca Božja. Nitko ne bi trebao biti diskriminiran ili nesretan radi takve stvari", izjavio je, od riječi do riječi, papa u dokumentarcu koji je režirao Jevgenij Afinevski, jedan, neće vas iznenaditi, napola Rus, a napola Židov, pa još s američkom putovnicom. Samo je nekome takvome papa mogao reći: "Ono što trebamo učiniti je izvanbračna zajednica. To je način da ih se pravno pokrije. Ja sam za to".
Diljem katoličkog svijeta, od Rima, Varšave i Dublina do Bostona i Sao Paola, na ovo su zavladali poznati šok i nevjerica, a Hrvate u župama, samostanima, sjemeništima, molitvenim zajednicama i uredništvima domoljubnih portala pogodilo je možda i više od svih drugih. Još u srijedu su skamenjeni, razrogačenih očiju zinuli od zaprepaštenja. Cijela tri dana muhe im slobodno ulaze i izlaze iz otvorenih usta. Strašna je razočaranost našeg svijeta. Gorki osjećaj izdaje ispunio je vjernike koji su jednom ponosno isticali svoju heteroseksualnost i vijcima i maticama zorno dokazivali da je to jedini normalan izbor, kao da je sva prirodoslovna istina u kutiji željezne galanterije u Bauhausu, koji su bacali kamenje na Paradu ponosa u Splitu i mokrili u gaće od smijeha na vic da je Bog napravio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu.
Je li papa katolik, upitali su se mnogi među njima. Jedno pitanje koje se do jučer činilo sasvim retoričko, koje su postavljali u šali, u prilikama kad se nešto činilo dokraja izvjesno, pouzdano, tvrdo i konačno kao što su dva i dva uvijek četiri ili sila koja je u svim slučajevima jednaka umnošku mase i ubrzanja, sada se izgovara ozbiljno i teško, sa zebnjom u glasu. Tko je i otkud je zaista taj čovjek, taj papa?
"Ako je uopće čovjek, ako nije sam Sotona nekakvom mračnom prevarom zauzeo Petrovu stolicu u Rimu", nagađao je u srijedu navečer u svojoj samostanskoj ćeliji jedan redovnik, jedan fra Stanko, na primjer, i ne primjećujući da razmišlja naglas.
"O kome govoriš?" upitao ga je fra Drago izvirujući ispod pokrivača.
"O papi", odgovorio mu je fra Stanko, "koji je u nekom dokumentarcu izjavio da su i homoseksualci djeca Božja."
"Užas", rekao je fra Drago dižući se do jastuka i spuštajući glavu do fra Stankove glave.
Dvojica franjevaca turobno su se zagledali u plafon, zabrinuti što će biti s njima i s njihovom svetom i apostolskom Crkvom i s cijelim ovim poludjelim svijetom u kojem je došlo normalno da muškarci liježu s muškarcima.
Strahovita je konsternacija zavladala i u kleru i narodu. Časne sestre plaču grčevito se grleći. Biskupi su izgubili san i apetit. Članovi molitvenih zajednica obaraju rekorde moleći po dvanaest, četrnaest sati dnevno. Vice Batarelo, Stjepo Bartulica i Dario Kordić od iscrpljenosti se doslovno ruše s klecala. Jedino Željka Markić još gaji nadu da je sve to neka greška. "Mi još ne znamo točno što je papa izjavio i zato vam to ne mogu komentirati dok ne vidim", odgovorila je novinarima, napominjući da ne bi bilo prvi put da se papu krivo navodi ili se njegove riječi izvlače iz konteksta.
No, sve joj je uzaludno, vražji je Argentinac rekao što je rekao. Crkva kojoj smo dulje od tisuću godina bili vjerni, za čiji smo krst časni nesebično ginuli, nepovratno se promijenila. Hrvate ništa više ne drži u njoj. Mogli bi slobodno svi prijeći pravoslavcima i izjasniti se kao Srbi. Razmisle li pažljivije, korist bi im od toga bila dvostruka. Za početak, Vice Batarelo, Željka Markić i Dario Kordić došli bi u jednu normalnu kršćansku Crkvu, gdje su muškarci koji liježu s muškarcima još uvijek bolesnici i čudovišta, a osim toga prestalo bi im smetati da papa uporno odbija Alojzija Stepinca proglasiti svecem. Dapače, to bi im, kao Srbima, sada bilo super.
1
1
Re: Lijepa naša..
Tako je to u tim dalmatinskim pripizdinama (ne mogu drukčije reći, pardon na izrazu) gdje hara malograđanstvo, seljakluk, primitivizam, ali sve do vrhova lokalne samouprave...
Jest, ima budala svuda...ali su malo drukčije tretirane od vlasti, koja stremi da da bude dio civiliziranih standarda...
Može se to doživjeti i u Austriji, Njemačkoj, Danskoj.....ali jako sumnjam, da više od jednom puta...
Otkad smo kupili kuću svaki dan nam prijete: ‘Gube muslimanske, što vas Pavelić nije pobija‘
Makira i Rasim Kadić iz Švedske su tražili kuću u kojoj će provoditi ljeta. Kuća u Ražancu sada im donosi samo mučenje
Piše: Ivica Nevešćanin/ jutarnji.hr
Makira i Rasim Kadić
Luka Gerlanc/Cropix
Ti si nitko i ništa, a on je guba muslimanska... Znaš što, taman ja poginija, ja ću ti džigerice iščupat, gubo muslimanska... Đubre, umukni, zadavit ću te golim rukama, govno jedno... Ti si guba ženska da ne postoji takve, vi ste ovdje zarazu donijeli... Vi ste govna muslimanska... Di je Ante Pavelić bija šta vas pobija nije... Iščupat ću mu grkljan i sve... Koštat će vas, nećete mirno spavat, samo ti snimaj... Nisam ja pokvaren ka vi muslimani, gube muslimanske... Zapamtit ćete vi mene dok sam ja živ...
San o ljetu na Jadranu
Ovo nisu statusi maloumnih hejtera s društvenih mreža ili nekog radikaliziranog mladića spremnog da virtualno nasilje pretoči u fizičko, zbog kojih je državni vrh posljednjih dana u panici. Gornji citati dijelovi su nepojamnog i nepatvorenog govora mržnje i arsenala prijetnji izrečenih u napadu susjeda na susjeda u običnoj hrvatskoj stvarnosti. Incident se dogodio 13. listopada u zaselku na području Općine Ražanac, na zajedničkom putu između dvije obiteljske kuće.
S jedne strane ograde bili su Makira (54) i Rasim (64) Kadić, dvoje umirovljenih državljana Švedske, a s druge njihovi prvi susjedi, otac Mladen Mustać (67) i sin Zdravko Mustać (44), starosjedioci, koji žive na pet metara udaljenosti. Kako bi slika bila potpuna, a njihove poruke jasnije shvaćene, dok su prijetnjama i uvredama obasipali svoje susjede, otac i sin držali su u rukama drvene kolce!
Problemi od prvog dana
- Prošlo je deset dana, a ja se još tresem. Nemam više mira u ovoj kući. Oni mi svaku večer mogu pod prozor doći, mogu dočekati mene ili supruga, mogu nas pretući, kuću zapaliti... Užasno mi je - govori nam Makira Kadić.
Pozvala nas je, kaže, jer više ne može podnositi nasilje svojih prvih susjeda kojem su ona i muž izloženi već tri godine. Praktički od prvog dana kada su u lipnju 2018. kupili kuću u tom zaselku nedaleko od Ražanca, vjerujući da su pronašli svoj komadić raja, gdje će u miru provoditi ljetne mjesece.
Nažalost, kuća za odmor iz njihovih snova, zahvaljujući susjedima iz pakla, pretvorila se za njih u mučilište. Mržnja, prijetnje i uvrede na nacionalnoj i vjerskoj osnovi kojima ih susjedi zasipaju, kao i nevoljkost policije da istraži i procesuira počinitelje, doveli su ih do toga da danas ozbiljno razmišljaju o tome da kuću prodaju.
Jure Mišković/Cropix
- Od prvog dana nismo bili dobrodošli. Kuću smo kupili od zeta iz obitelji naših susjeda. Čim smo mu je platili, priznao nam je da se spasio jer ni on tu nikad nije bio dobrodošao. Kad su nas u mjestu pitali gdje smo kupili kuću i odmah nam rekli da je to osinje gnijezdo jer su naši susjedi poznati kao problematični ljudi - počinje priču Makira.
- Očito smo kupili kuću na pogrešnom mjestu. A kad kupuješ, nikad ne znaš kakvi su susjedi - rezignirano će Rasim.
Od 2018. do danas, tri ljeta, sa susjedima nikad mira. Nema što im nisu izgovorili i kako im sve nisu opsovali. Svakog ljeta, svakog dana, a tu bi znali biti i po tri, četiri mjeseca...
- Zvala sam dosad policiju tri ili četiri puta, ali ona se na to ne bi niti osvrnula. Ja želim prijaviti vrijeđanje na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, a u policiji mi kažu da je to ovdje, u Dalmaciji, normalno. Da ljudi nešto takvo kažu, ali da tako ne misle. Ili da je to naša riječ protiv njihove - čudi se Makira.
Kobni utorak
I onda je došao 13. listopada.
- Njihov je otac iza kuće palio travu. Bura je rasplamsala vatru, plamen se dizao nekoliko metara uvis, vatra je zahvatila oko petsto kvadrata. Sve se to događalo samo nekoliko koraka od naše kuće. Pozvala sam vatrogasce. Oni su mi rekli da se vatra ne smije paliti na otvorenome do početka studenoga i došli su za kojih sat vremena. Kad smo mi ispratili vatrogasce, negdje oko 18 sati, otac i sin nasrnuli su na nas s kolcima u rukama. Zatrčali su se niz put i počeli nas vrijeđati:
"Đubrad muslimanska, sve ću vas pobiti! Kako ste se usudili zvati vatrogasce! Probošću te kolcem! Izvadit ću vam džigericu! Iščupat grkljan! Što vas Ante Pavelić nije sve pobio, gubo muslimanska! Nećete mirno spavati, zapamtit ćete vi mene" - nabraja žena. U ruci je držala mobitel i upalila snimanje videa. Na tri snimljena kraća filma vide se tek siluete, ali salva prijetnji i uvreda se dobro čuje.
- Sin se derao prijeteći mom mužu da će ga golim rukama zadaviti i kolcem je udarao po našoj ogradi. Mom mužu koji je tri godine bio u Hrvatskoj vojsci, koji se borio za ovu zemlju! Da će mi telefon razbiti o glavu ako ga ne ugasim. Onda je iz kuće izašla njegova žena i rekla kako ona radi na sudu i da mi ta snimka ne pije vodu. Da to nije dokaz... - uzrujala se Makira.
- U kući smo imali gošću. Žena se užasnula. Nije mogla vjerovati u to što se vani događalo - dodaje Rasim.
Makira ovaj put nije htjela odustati. Ušla je i nazvala policiju.
- Prvi put mi je policajac rekao da će provjeriti našu prijavu i da će mi se javiti. Nije se javio. Nazvala sam drugi put. "Slabo vas čujem, loša je veza, ništa vas ne razumijem", odgovorio je. I treći sam put nazvala, pitala hoće li netko doći, a on mi je rekao da sam krivo razumjela svoje susjede, jer kada su mi rekli da nećemo mirno spavati, da to ne znači da će nam nešto napraviti, nego da će možda noću puštati jaču glazbu! Pazite, policajac mi je preko telefona objašnjavao što su naši susjedi mislili reći? - kaže Makira.
Pola sata nakon zadnjeg poziva do njihove je kuće došao mladi policajac. Sastavio je zapisnik, ali nije otišao u kuću susjeda.
- Rekao je da se ne usuđuje tamo bez pojačanja. Ubrzo je pojačanje stiglo i policija je odvela oca i sina u postaju. Na odlasku mi je taj mladi policajac rekao da tu itekako ima materijala za kaznenu prijavu. "Strašno, da nisam sam čuo, ne bih vjerovao da se ovakve stvari događaju", dodao je - napominje Makira.
"Vrhunac cinizma je da su i nas optužili za remećenje javnog reda"
- U policiji su nas sve ispitali. Moje snimke su preslušali, ali ih nisu izuzeli kao dokaze. Na kraju su nam rekli da bi u postaji trebali ostati tijekom noći ako želimo da oni ujutro podnesu kaznenu prijavu. Nismo htjeli jer smo kod kuće ostavili bolesnog psa.
Na to su nam rekli da oni onda neće podnositi kaznenu prijavu, ali da mi to možemo napraviti sami. Policija je cijeli incident na kraju svela na prekršaj, na narušavanje javnog reda i mira u kojem smo i mi sudjelovali, i to kao počinitelji! - ogorčena je Makira.
Kadići su već sutradan uzeli odvjetnika i podnijeli kaznene prijavu protiv svojih susjeda za prijetnje smrću i govor mržnje.
- Bojim li se? Normalno da se bojim! Ja svaki dan moram prolaziti pokraj njihove kuće. Kad sam zvala načelnika i požalila mu se, on mi je rekao da to pustim. Sutradan sam ga zatekla na njihovoj terasi. Poslije sam saznala da je sin koji nam je prijetio lani bio član Općinskog vijeća - zaključuje razočarana Makira.
Zadarska policija je potvrdila da su 13. listopada "po zaprimljenoj dojavi o narušavanju javnog reda i mira policijski službenici izašli na mjesto događaja" te da su utvrdili kako je "do narušavanja javnog reda i mira došlo između dvije muške osobe u dobi od 67 i 44 godine s jedne te 64-godišnjaka i 54-godišnjakinje s druge strane".
Protiv svih četvero su podneseni optužni prijedlozi zbog remećenja javnog reda i mira, a protiv 67-godišnjaka i 64-godišnjaka i zbog prekršaja iz čl. 25. Zakona o suzbijanju diskriminacije.
Jest, ima budala svuda...ali su malo drukčije tretirane od vlasti, koja stremi da da bude dio civiliziranih standarda...
Može se to doživjeti i u Austriji, Njemačkoj, Danskoj.....ali jako sumnjam, da više od jednom puta...
Otkad smo kupili kuću svaki dan nam prijete: ‘Gube muslimanske, što vas Pavelić nije pobija‘
Makira i Rasim Kadić iz Švedske su tražili kuću u kojoj će provoditi ljeta. Kuća u Ražancu sada im donosi samo mučenje
Piše: Ivica Nevešćanin/ jutarnji.hr
Makira i Rasim Kadić
Luka Gerlanc/Cropix
Ti si nitko i ništa, a on je guba muslimanska... Znaš što, taman ja poginija, ja ću ti džigerice iščupat, gubo muslimanska... Đubre, umukni, zadavit ću te golim rukama, govno jedno... Ti si guba ženska da ne postoji takve, vi ste ovdje zarazu donijeli... Vi ste govna muslimanska... Di je Ante Pavelić bija šta vas pobija nije... Iščupat ću mu grkljan i sve... Koštat će vas, nećete mirno spavat, samo ti snimaj... Nisam ja pokvaren ka vi muslimani, gube muslimanske... Zapamtit ćete vi mene dok sam ja živ...
San o ljetu na Jadranu
Ovo nisu statusi maloumnih hejtera s društvenih mreža ili nekog radikaliziranog mladića spremnog da virtualno nasilje pretoči u fizičko, zbog kojih je državni vrh posljednjih dana u panici. Gornji citati dijelovi su nepojamnog i nepatvorenog govora mržnje i arsenala prijetnji izrečenih u napadu susjeda na susjeda u običnoj hrvatskoj stvarnosti. Incident se dogodio 13. listopada u zaselku na području Općine Ražanac, na zajedničkom putu između dvije obiteljske kuće.
S jedne strane ograde bili su Makira (54) i Rasim (64) Kadić, dvoje umirovljenih državljana Švedske, a s druge njihovi prvi susjedi, otac Mladen Mustać (67) i sin Zdravko Mustać (44), starosjedioci, koji žive na pet metara udaljenosti. Kako bi slika bila potpuna, a njihove poruke jasnije shvaćene, dok su prijetnjama i uvredama obasipali svoje susjede, otac i sin držali su u rukama drvene kolce!
Problemi od prvog dana
- Prošlo je deset dana, a ja se još tresem. Nemam više mira u ovoj kući. Oni mi svaku večer mogu pod prozor doći, mogu dočekati mene ili supruga, mogu nas pretući, kuću zapaliti... Užasno mi je - govori nam Makira Kadić.
Pozvala nas je, kaže, jer više ne može podnositi nasilje svojih prvih susjeda kojem su ona i muž izloženi već tri godine. Praktički od prvog dana kada su u lipnju 2018. kupili kuću u tom zaselku nedaleko od Ražanca, vjerujući da su pronašli svoj komadić raja, gdje će u miru provoditi ljetne mjesece.
Nažalost, kuća za odmor iz njihovih snova, zahvaljujući susjedima iz pakla, pretvorila se za njih u mučilište. Mržnja, prijetnje i uvrede na nacionalnoj i vjerskoj osnovi kojima ih susjedi zasipaju, kao i nevoljkost policije da istraži i procesuira počinitelje, doveli su ih do toga da danas ozbiljno razmišljaju o tome da kuću prodaju.
Jure Mišković/Cropix
- Od prvog dana nismo bili dobrodošli. Kuću smo kupili od zeta iz obitelji naših susjeda. Čim smo mu je platili, priznao nam je da se spasio jer ni on tu nikad nije bio dobrodošao. Kad su nas u mjestu pitali gdje smo kupili kuću i odmah nam rekli da je to osinje gnijezdo jer su naši susjedi poznati kao problematični ljudi - počinje priču Makira.
- Očito smo kupili kuću na pogrešnom mjestu. A kad kupuješ, nikad ne znaš kakvi su susjedi - rezignirano će Rasim.
Od 2018. do danas, tri ljeta, sa susjedima nikad mira. Nema što im nisu izgovorili i kako im sve nisu opsovali. Svakog ljeta, svakog dana, a tu bi znali biti i po tri, četiri mjeseca...
- Zvala sam dosad policiju tri ili četiri puta, ali ona se na to ne bi niti osvrnula. Ja želim prijaviti vrijeđanje na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, a u policiji mi kažu da je to ovdje, u Dalmaciji, normalno. Da ljudi nešto takvo kažu, ali da tako ne misle. Ili da je to naša riječ protiv njihove - čudi se Makira.
Kobni utorak
I onda je došao 13. listopada.
- Njihov je otac iza kuće palio travu. Bura je rasplamsala vatru, plamen se dizao nekoliko metara uvis, vatra je zahvatila oko petsto kvadrata. Sve se to događalo samo nekoliko koraka od naše kuće. Pozvala sam vatrogasce. Oni su mi rekli da se vatra ne smije paliti na otvorenome do početka studenoga i došli su za kojih sat vremena. Kad smo mi ispratili vatrogasce, negdje oko 18 sati, otac i sin nasrnuli su na nas s kolcima u rukama. Zatrčali su se niz put i počeli nas vrijeđati:
"Đubrad muslimanska, sve ću vas pobiti! Kako ste se usudili zvati vatrogasce! Probošću te kolcem! Izvadit ću vam džigericu! Iščupat grkljan! Što vas Ante Pavelić nije sve pobio, gubo muslimanska! Nećete mirno spavati, zapamtit ćete vi mene" - nabraja žena. U ruci je držala mobitel i upalila snimanje videa. Na tri snimljena kraća filma vide se tek siluete, ali salva prijetnji i uvreda se dobro čuje.
- Sin se derao prijeteći mom mužu da će ga golim rukama zadaviti i kolcem je udarao po našoj ogradi. Mom mužu koji je tri godine bio u Hrvatskoj vojsci, koji se borio za ovu zemlju! Da će mi telefon razbiti o glavu ako ga ne ugasim. Onda je iz kuće izašla njegova žena i rekla kako ona radi na sudu i da mi ta snimka ne pije vodu. Da to nije dokaz... - uzrujala se Makira.
- U kući smo imali gošću. Žena se užasnula. Nije mogla vjerovati u to što se vani događalo - dodaje Rasim.
Makira ovaj put nije htjela odustati. Ušla je i nazvala policiju.
- Prvi put mi je policajac rekao da će provjeriti našu prijavu i da će mi se javiti. Nije se javio. Nazvala sam drugi put. "Slabo vas čujem, loša je veza, ništa vas ne razumijem", odgovorio je. I treći sam put nazvala, pitala hoće li netko doći, a on mi je rekao da sam krivo razumjela svoje susjede, jer kada su mi rekli da nećemo mirno spavati, da to ne znači da će nam nešto napraviti, nego da će možda noću puštati jaču glazbu! Pazite, policajac mi je preko telefona objašnjavao što su naši susjedi mislili reći? - kaže Makira.
Pola sata nakon zadnjeg poziva do njihove je kuće došao mladi policajac. Sastavio je zapisnik, ali nije otišao u kuću susjeda.
- Rekao je da se ne usuđuje tamo bez pojačanja. Ubrzo je pojačanje stiglo i policija je odvela oca i sina u postaju. Na odlasku mi je taj mladi policajac rekao da tu itekako ima materijala za kaznenu prijavu. "Strašno, da nisam sam čuo, ne bih vjerovao da se ovakve stvari događaju", dodao je - napominje Makira.
"Vrhunac cinizma je da su i nas optužili za remećenje javnog reda"
- U policiji su nas sve ispitali. Moje snimke su preslušali, ali ih nisu izuzeli kao dokaze. Na kraju su nam rekli da bi u postaji trebali ostati tijekom noći ako želimo da oni ujutro podnesu kaznenu prijavu. Nismo htjeli jer smo kod kuće ostavili bolesnog psa.
Na to su nam rekli da oni onda neće podnositi kaznenu prijavu, ali da mi to možemo napraviti sami. Policija je cijeli incident na kraju svela na prekršaj, na narušavanje javnog reda i mira u kojem smo i mi sudjelovali, i to kao počinitelji! - ogorčena je Makira.
Kadići su već sutradan uzeli odvjetnika i podnijeli kaznene prijavu protiv svojih susjeda za prijetnje smrću i govor mržnje.
- Bojim li se? Normalno da se bojim! Ja svaki dan moram prolaziti pokraj njihove kuće. Kad sam zvala načelnika i požalila mu se, on mi je rekao da to pustim. Sutradan sam ga zatekla na njihovoj terasi. Poslije sam saznala da je sin koji nam je prijetio lani bio član Općinskog vijeća - zaključuje razočarana Makira.
Zadarska policija je potvrdila da su 13. listopada "po zaprimljenoj dojavi o narušavanju javnog reda i mira policijski službenici izašli na mjesto događaja" te da su utvrdili kako je "do narušavanja javnog reda i mira došlo između dvije muške osobe u dobi od 67 i 44 godine s jedne te 64-godišnjaka i 54-godišnjakinje s druge strane".
Protiv svih četvero su podneseni optužni prijedlozi zbog remećenja javnog reda i mira, a protiv 67-godišnjaka i 64-godišnjaka i zbog prekršaja iz čl. 25. Zakona o suzbijanju diskriminacije.
1
1
Re: Lijepa naša..
Nek' prodaju kucu meni povoljno... hebes mi sve, ako se ne bi oni iseljavali zbog mene.
1
1
Tokom cijelog tvog zvota, u tebi se bore dva vuka, dobar i zao. Pobijedice onaj koga vise hranis.
Re: Lijepa naša..
Pa, zato i napisah to... Neko se odjednom probudi u Puli, nema pojma otkud tu i sta radi. Drugi se kune majkom da ga prate neki ljudi kud god krene...i jos poprilicno slicnih primjera. Kada pocnu da zovu popove, vec bi ih dobar dio prodavao kuce da bjeze iz te "proklete avlije".
1
1
Tokom cijelog tvog zvota, u tebi se bore dva vuka, dobar i zao. Pobijedice onaj koga vise hranis.