Pozitivne iluzije

[Socrates]

Da, Trump je znao reci da Amerika drzi pod kontrolom klimatske primjene. I pomjesano sa dva ostala nabrojana vida "pozitivnih iluzija", potpuno je zalutao sto se toga tice.

Dosta aspekata Trumpove vladavine se moze spomenuti na ovoj temi. Recimo, vjerovanje da ce korona magicno nestati. Nije vjerovao u najgori scenario. Kad uzmes u obzir koliko mu je ljudi vjerovalo, to je proizvelo katastrofu.

[East_side]

Sta vi mislite o ovome?
Imate li pozitivnih iluzija?
Kako se one najbolje mogu upotrijebiti?
Mogu li se zloupotrijebiti?
Od koga i kako?
Trebamo li ih uopste?

Evo da pokušam s par rečenica odgovoriti na ova pitanja u svoje ime.

Smatram da je za normalan i izbalansiran (po mogućnosti što manje bolan i razočaravajući) život pojedinca (pa čak i organizacija u biznisu npr.) potrebna i ravnoteža između očekivanja; pozitivnih (potencijalnih prilika) ,negativnih (tj. pot.prijetnji) i realnog stanja.

Naprimjer, imam sutra ispit kojeg nisam spremao a potrebno je (lupam) 10 dana da ga spremim. Naravno, nećemo sada govoriti "a što nisam ranije počeo učiti" nego ćemo se skoncentrisati na ono što imamo, a to je sadašnji trenutak.

Od prilike do prilike, od stanja do stanja, potencijalni negativni ishodi su bliži realnosti od onih pozitivnih. I obratno. Pa tako i u ovom primjeru. Pozitivna iluzija bi bila da će me na ispitu od mogućih 500 pitanja (lupam) zapasti onih 10 (koliko ispit nosi) od kojih znam odgovor na 6 jer sam ih čuo na predavanju, susreo se s njima na neki drugi način... nebitno, što će biti dovoljno da ga položim. Realnost ukazuje na to da su vrlo male šanse da ću položiti ispit. No, ipak, ideja ove pozitivne iluzije sa sobom nosi (koliki-toliki) procenat moguće realizacije. Stoga nije za potpuno odbaciti. Ako padnem, neću pasti u očaj jer sam svjestan da su šanse bile vrlo male. A ako ne izađem na ispit, nikad neću saznati da li bi me 'zapalo' onih par pitanja koja sam znao. I ja ću, vođen ovom 'iluzijom', ipak izaći na ispit.

Sada ću navesti suprotan primjer od ovoga. Pozvan sam na seminar koji se održava u 20h u XY hotelu. Realnost ukazuje na to da mi je (u normalnim okolnostima) autom od kuće (tačke A) potrebno sat vremena do tačke B. Ipak, realnost ukazuje i na to da (npr.) u prosjeku pet puta godišnje dolazi do zatvaranja jedne saobraćajne trake u tunelu (kroz kojeg moram proći), zbog problema sa podzemnim vodama, te da se saobraćaj odvija usporeno jer se na prolaz kroz tunel čeka 20-30 minuta.

Iako je vjerovatnoća vrlo mala da se to desi, ja ipak ne mogu biti 100% siguran da baš danas neće biti jedan od tih 5 puta godišnje. Uzevši ovo u obzir, ipak ću krenuti sat i po' ranije.

E sada, iluzija sama po sebi je nešto što je bazirano na nerealnoj osnovi. Primjeri koje sam naveo u sebi ipak nose dovoljno realnih motiva da se i ne mogu baš smatrati iluzijama. Tako da su s jedne strane i off-topic. Ipak sam želio malo da proširim fokus teme a da se ne udaljim potpuno od nje. Stvar je u tome što je nekada jako teško unaprijed odrediti da li je nešto iluzija ili ne.

Prije 500 godina je, npr., bila iluzija da će čovjek letjeti nebom ili nesmetano komunicirati s nekim ko je 10.000 km udaljen od njega. I najveći izumitelji su svojevremeno bili ismijavani i smatrani iluzionistima. A danas uživamo u njihovim izumima koji su, u konačnici, realnost. Nikako iluzija. Sve je, dakle, (manje-više) relativno.

Na početku sam spomenuo i organizacije koje se u ekonomskoj literaturi posmatraju slično kao čovjek - suočen sa različitim problemima ali i prilikama. Prvo što mi pada na pamet je tzv. SWOT analiza gdje se po realnim i opipljivim parametrima analizira poslovna strategija i nastup preduzeća na tržištu kroz unakrsnu analizu: snaga (S), slabosti (W), prilika (O) i prijetnji (T). Tu se uvijek uzimaju u obzir svi potencijalni ishodi i mogućnosti, bez obzira koliko mala vjerovatnoća bila da se isti dese. Bilo pozitivni ili negativni. Ali se, sve vrijeme oslanja na realne parametre i istovremeno biva oprezan ali i agilan, bez predaje i odustajanja (onoliko koliko to firma finansijski može podnijeti).

Ima ovdje i primjesa popularne Jing- Jang filozifije, uočljivo je. Kao što sam naveo u uvodu, za zadovoljstvo je potreban balans između pozitivnih očekivanja, strahova/opreznosti i realnosti. Po meni je dobro posjedovati pozitivne ali i negativne "iluzije". Ne u smislu da se maksimalno pouzdamo (pozitivne), tj. strahujemo (negativne) od njih. Već samo da im damo potrebni prostor i da ih ne zanemarujemo potpuno prilikom planiranja i pogleda na budućnost uopšte. Izbalansiran čovjek nije sklon euforičnom radovanju, niti samoubilačkom očaju. On je sretan i zadovoljan. Ipak, njegova prercepcija sreće se razlikuje od one prosječne. On i u padu vidi nešto dobro a istovremeno je svjestan da ni let nije vječan i da ima svoj kraj.

Mogu li se pozitivne iluzije zloupotrijebiti? Mogu ako nas neko nerealno optimističan (ili nedovoljno ili nimalo zabrinut) navede da, npr. ulažemo svoja sredstva u nešto za šta su male šanse da će uspjeti. Ali, tu smo mi da to prepoznamo, te na osnovu vlastite procjene to prihvatimo ili odbijemo.

[lejlamo]

je li pozitivna iluzija kod zdravih i svjesnih osoba (pogotovo svjesnih svog neznanja) rezultat nesvjesnog dijela psihe?

[Socrates]

je li pozitivna iluzija kod zdravih i svjesnih osoba (pogotovo svjesnih svog neznanja) rezultat nesvjesnog dijela psihe?

Ne razumijem pitanje. Pitas da li je pozitivna iluzija nesto urodjeno? Instinktivno?

Ne znam, moguce. Mozda je zastitni mehanizam

Nekad je cak i obicna nafuranost, cini mi se. Ne mora uvijek imati lose rezultate, i pored toga.

[lejlamo]

nisam se precizno izrazila, ali da, mislila sam na zaštitni mehanizam tijela kada dobije impulse da je ugroženo pa šalje ublaženu sliku, ulazi u drugi mod...tako nešto.

[Socrates]

Ja bih i pored svega, da mogu, izabrao zivot bez pozitivnih iluzija.

Kazem "da mogu", jer, vjerovatno, ne mogu se one potpuno eliminirati. Barem ne mogu ja, vjerovatno zato sto sam uslovljen i okruzenjem u kojem sam odrastao. Ipak, sve te tri manifestacije pozitivnih iluzija mi lice na neku glumu, bez pretjeranog razmisljanja.

Naravno, ono cega covjek mora biti svjestan je kada je nesto pozitivna iluzija a kada je cinjenicno stanje. To se barem odnosi na ovu prvu manifestaciju. Ove dvije poslije toga su beskorisne iluzije kojih se treba rijesiti. One nikad ne mogu biti cinjenicno stanje.

[Heidi]

Po navedenim formama ja sam depresivni realista.