Kako je covjek sretan ako ima bar jednog pravog prijatelja.
Tata je povrijedio ruku tijekom zaganja drvi i narednih mjesec dana sigurno na bolovanju je. Kad se proculo sta se desilo, javi se mami njihov kucni prijatelj sa kojim se baaas dugo nismo vidjeli i kaze, dolazim sutra, sredit cemo sve, samo nemoj ti da si radila to. I tako i bi. Dodje covjek, pola motorkom sredi i kaze, kad ovo iscjepate, zovite da dodjem i drugu polovinu sredit.
Sutradan mama i brat cjepase drva uveliko kad oko rucka prestase, da odmore, dosta za danas. Sjeli, rucali, svako u svoj cose.. kad nesto udara. Veli mama, nije ovo kod nas? Izadjemo da vidimo, kad ujko cjepa drva.

A prije toga, citavu sedmicu svoja drva sredjivo.
Ostalo jos puno, a puno smo danas sredile pa ako Bog da i toga da se rijesimo. Moglo je bas tragicno da se zavrsi sve. Kazem D., hvala puno sto ste dosli, kaze on meni, djevojko za tvoje roditelje i na kraj svijeta. Nije ovo nista napram onog sta su oni uradili i rade za druge. I tako. Puno mi srce.