Živimo u digitalnom svijetu gdje se većina stvari odvija online i na mobitelima. Oni su postali neizostavni suputnici koje nosimo kamo god idemo. Postalo je nezamislivo bez mobitela ići na put s djecom, na kavu, u restoran ili kod doktora. Roditelji djeci guraju telefone u ruke kad god su nervozna, kad mama ili tata trebaju predah ili nešto napraviti. Jer tko je vidio da se roditelji pozabave s djecom ili da se djeca sama zabavljaju. Mnogima se to ne čini ništa čudno niti alarmirajuće. Pa ni kada se izbaci brojka da mala djeca u prosjeku provode oko 23 sata tjedno, odnosno oko 3 sata dnevno na telefonu. Često čujem odgovor na to: “Pa živimo u digitalnom dobu. To je djeci normalno.”
Često se polazi od pretpostavke da današnja djeca razumiju tehnologiju bolje nego mi i da njome bolje barataju. Ali je li to baš tako? To što dijete zna upaliti ekran i prstićima prelaziti po ekranu i nasumično aktivirati razne aplikacije ne znači da zna i kako adekvatno koristiti telefon. To je isto kao i korištenje noža. Mislim da ni jedan roditelj ne bi malom djetetu dao da koristi nož bez nadzora. Iako dijete u načelu zna čemu služi, svi ćemo se složiti da ga baš i ne zna pravilno koristiti. Stvar je u tome da su mobiteli moderna pojava i da nije još u potpunosti jasno kako djeluju na odrasle ili djecu. Upravo zbog toga je na roditeljima da vode računa o mogućim posljedicama na dječji psihofizički razvoj i razvoj mozga.
Interakcija licem u lice
Jean Piaget je proučavao na koji način djeca uče i došao do zaključka da ona to čine na temelju iskustva koja prolaze. Odnosno, da im je interakcija licem u lice najvažniji način kako stječu znanje. A što se događa zbog prekomjernog korištenja telefona kod djece i roditelja? Interakcija izostaje. Pokazalo se da roditelji dnevno izgovaraju čak 200 riječi manje. U tjedan dana to je 1400 riječi manje, kroz mjesec dana to se popne na čak 6000 riječi manje. A jedan od glavnih savjeta pedijatara i ostalih stručnjaka je da s djecom treba jako puno pričati kako bi im se adekvatno razvio govor. Jeste li možda primijetili da je sve više djece s govornim smetnjama ili da zaostaju s razvojem govora?
Sve je veći broj djece i s problemima u razvoju fine motorike. Umjesto da svojim prstićima čupkaju, vuku, crtaju, kopaju, vežu i sl., ona samo tipkaju po ekranima. Mogli bi reći i da se među djecom (već kod vrtićke dobi) javlja i epidemija kratkovidnosti. Dr Donald Mutti i brojni drugi znanstvenici su proveli istraživanja i utvrdili da se javlja zbog nedostatka izloženosti danjem svjetlu koje pridonosi lučenju dopamina koji je ključan za razvoj oka. Pogledajte samo dječja igrališta po gradu – uglavnom su prazna. Djeci je postalo draže igranje igrica na pametnom telefonu dok zavaljeni leže na nekom kauču ili fotelji.
Sve češće možemo čuti i priče o međuvršnjačkom nasilju u vrtićima i školama. Iako se to čini da nema nikakve veze s korištenjem telefona, ona ipak postoji. Kroz interakciju s roditeljima dijete uči jezik, uči kako imenovati pojedinu emociju, uči kako reagirati na pojedinu emociju. Ono to usvaja gledajući roditelje i oponašajući njihova ponašanja, kroz proučavanje roditeljskog lica i ekspresija. Ako su svi zadubljeni u male ekrane, onda to izostaje. A onda kada se dijete nađe u situaciji da ga netko razljuti, ono reagira impulzivno i nagonski – nasiljem. Ono naprosto nije razvilo/usvojilo mehanizme samokontrole jer nije imalo model po kojem bi ih naučilo. Sve više djece ima problema sa socijalizacijom i snalaženjem u kolektivu. Ona nisu razvila adekvatne metode komunikacije niti socijalne vještine. A o emocionalnoj inteligenciji da i ne govorimo – gotovo da je i nema.
Ali nije samo to. Problem je i mikrovalno zračenje (Radio Frequency-Electromagnetic Radiation (RF-EMR)) koje telefoni odašiljaju. Neke studije pokazale su da izloženost tom zračenju povećava rizik od tumora mozga. U Hrvatskoj između 150 i 180 djece i mladih oboli od malignih bolesti, najčešće od leukemije i malignih tumora mozga. Ali to je tema za jedan drugi tekst.
i budu pravi primjer. To je ključno.
