Odnos s roditeljima

[vjesticanametli]

ja sam mislila da je samo meni tako moja hajdi

[MunDzi]

Da se stupasim sa Heidi i vjesticom.
Strasno mi nedostaje. Cesto je sanjam, vrlo cesto.

[vjesticanametli]

ja opet rijetko
dva x od 2014 nikad roditelje cini mi se nisam oplakala kako treba

[Heidi]

Jednom sam majku sanjala. Sjedimo na livadi punoj cvijeća, leptira i pčela, ptice cvrkuću, moja glava u njenom krilu, pričamo, a ona drži ruku ispred mog lica da mi sunce ne ide u oči.

Neki dan me zove nećak i kaže, gdje si šunjuško, a mene presječe. Tako me često zvala. Valjda mu sestra nešto prepričavala od prije, nisam imala snage da se raspitujem.

[Lana]

Jednom sam majku sanjala. Sjedimo na livadi punoj cvijeća, leptira i pčela, ptice cvrkuću, moja glava u njenom krilu, pričamo, a ona drži ruku ispred mog lica da mi sunce ne ide u oči.

Neki dan me zove nećak i kaže, gdje si šunjuško, a mene presječe. Tako me često zvala. Valjda mu sestra nešto prepričavala od prije, nisam imala snage da se raspitujem.

Nekad nas to i utjesi sto bar u snu ih mozemo vidjeti

[Desperado]

Ovakvi kakvi su za mene su najbolji na svijetu.

Otac je vazda bio autoritet i stub. Uz to i perfekcionista, ali istovremeno i svjetionik pravde i časti. Moj životni uzor sad i zauvijek dok sam živ.

Mati je s druge strane bila blaža, popuštala nam je za razliku od oca, ali kad drekne znali su se zidovi tresti. Nije što mi je mati, već je stvarno jedna nevjerovatno dobra osoba iako je mana što se vazda drugima prilagođavala i trošila u tome, pa sad kad su stigli zdravstveni problemi tek je tad skontala gdje je griješila i da se jednostavno nije isplatilo boriti za ljude koji njenu dobrotu nisu znali cijeniti ili su je uzimali zdravo za gotovo.

Odnos je trenutno nikad bolji, a to dođe tek kad čovjek dobije svoju djecu. Automatski počne više misliti na vlastite roditelje. Da su mi živi i zdravi.

[grunf]

Ocevi i kceri...

Imao sam poznanika, zena ga ostavila, cerka ostala da zivi sa ocem. Bio je covjek starog kova, tezak i nezgodan lik, izgledao je kao najstariji od Jokic’s Brothers - Strahinja.

Kada mu je cerka stasala za udaju, svim udvaracima je isto govorio: “Pazi dobro da mi se ne pozali. Sta god ti njoj budes radio, ja cu raditi tebi dva puta okrutnije.”

Umalo nije ostala usidjelica.

[smajlic]

Kod nas se poslije svađe nije razgovaralo.
Samo se čekalo.
Čekalo se dok netko ne kaže "hoćeš kavu?" –
i to je značilo: "prošlo je".

Ali nije prošlo.
Nikad nije prošlo.

Evo kako je to izgledalo:

Tata vikne.
Mama zašuti.
Ili obrnuto.
Netko zalupi vrata.
Netko ode u drugu sobu.

I onda – ništa.

Nitko ne kaže "oprosti."
Nitko ne kaže "bilo mi je teško."
Niko ne sjedne i ne objasni šta se dogodilo.

Samo se jede ručak u tišini.
Samo se gleda televizor glasnije nego inače.
Samo se pravi kao da se ništa nije dogodilo
dok se u zraku osjeća sve.

I ti, kao dijete, sjediš za tim stolom
i učiš najvažniju lekciju svog života:

Ljubav se ne popravlja. Ljubav se – preživljava.

Nitko ti to nije rekao riječima.
Ali tvoje tijelo je zapamtilo.

Zapamtilo je da poslije svađe
nema razrješenja.
Samo čekanje.

Zapamtilo je da ne znaš da li je gotovo
jer ti nitko nikad nije rekao "gotovo je, dobro smo."

Zapamtilo je onaj osjećaj u želucu
– onaj čvor koji se zavrti
čim netko podigne ton
ili čim netko šuti predugo.

I onda si odrastao.

I ponio si sve to sa sobom.

Sada si odrastao čovjek
koji poslije svake nesuglasice
ne može disati dok se stvari ne riješe.

Pošalješ poruku – i čekaš odgovor kao presudu.
Netko ti se ne javi sat vremena – i već praviš scenarije u glavi.
Netko ti kaže "ok" umjesto "sve je u redu" – i ti odmah misliš: ljuti se.

Pitaš: "Jesmo li dobro?"
Ne jednom. Tri puta.
Jer jednom ti nije dovoljno.
Jer si naučio da "dobro" može značiti sve osim dobro.

Objašnjavaš previše.
Pravdaš se previše.
Šalješ dugu poruku za nešto što je moglo biti jedna rečenica
– jer u tebi živi dijete
koje nikad nije dobilo tu jednu rečenicu
na koju je čekalo cijelo djetinjstvo:

"Oprosti. Nije bila tvoja krivnja. Dobro smo."

I ljudi ti kažu:

"Previše razmišljaš."
"Opusti se."
"Nije sve tako dramatično."

A ti klimneš glavom i nasmješiš se
jer šta ćeš drugo.

Ali iznutra?

Iznutra ti se sve trese.

Jer tvoj živčani sistem ne zna
da svaka tišina nije kazna.
Da svaka svađa ne znači kraj.
Da netko može biti tih
a da to ne znači da te više ne voli.

Ti to nisi naučio.

Naučio si da je tišina
posljednja stvar koju čuješ
prije nego što se nešto sruši.

Najteža stvar?

Nije to što si takav.
Najteža stvar je što ne znaš zašto si takav.

Misliš da si "previše".
Previše emotivan. Previše anksiozan. Previše naporan za ljude.

A istina je mnogo jednostavnija i mnogo tužnija:

Ti si dijete koje nikad nije čulo "oprosti" –
i sada, kao odrastao čovjek,
pokušava to "oprosti" izvući iz svakog odnosa
prije nego što bude prekasno.

Jer za tebe –
svaka neriješena svađa je potencijalni gubitak.
Svaka tišina je potencijalno napuštanje.
Svaki neodgovoreni poziv je potencijalni kraj.

Ne zato što si lud.
Nego zato što si kao dijete naučio
da se ljubav može povući bez objašnjenja
i da je jedino što možeš da radiš –
da čekaš i nadaš se da će proći.

Ako ste se prepoznali u ovome –

Niste "previše".
Niste naporni.
Niste pokvareni.

Vi ste čovjek koji je preživio kuću
gdje se bol gutala umjesto da se izgovori.

I vaša potreba da sve bude riješeno, jasno, izgovoreno –
to nije slabost.

To je vaša duša koja pokušava popraviti ono što nitko u vašoj kući nije znao.

I to zaslužuje poštovanje.
Ne kritiku. Ne ruganje. Ne "opusti se."

Zaslužujete nekoga tko će vam reći:
"Dobro smo. Ne idem nikud. Evo me."

I zaslužujete da jednog dana - to povjerujete.

Preuzeto sa: "Pisma za čitanje"

[Lulica]

Otkako se moja mama preselila nisam više ista osoba

Moja sućut Heidi

Definitivno nas smrt majke promjeni.

[Mehaning]

Kad mi je prije šest godina umro otac. nisam suzu pustio. Jednostavno nije došlo do toga...

Kad mi je lani umro mačak, plakao sam dva tjedna...

Čudni su to odnosi...


@smajlic , do daljnega bojkotiram smajliče.

Više mi treba da smajlič nađem, nego da post napišem.

[dmr]

kod mene su odmah u drugom redu, na mjestu 5, 6 i 7

@Mehaning

[Danci]

Izgubila sam roditelje prije svoje tridesete godine. Ostala je velika praznina koja nikada nije nestala.
S vremenom je ta praznina stvorila neku ravnodušnost.
Često sam se pitala koliko će to trajati... traje i dalje...

[WhiskeyPete]

Ha šata da kažem, ta kućna dinamika suprug-supruga, roditelji-djeca, okolina nas jako puno određuju kakvi ćemo biti ljudi, pa i time kakva će dinamika odnosa unutar uže obiltelji funkcionisati, na kakvim osonovama, da bi to mogli prenijeti i na druge oko sebe. To se kasnije pretaka kroz naše odnose sa drugima, našim parntnerima, kako mi doživljavamo takav odnos, šta hoćemo od njega, kakvi ćemo na kraju, ako se odlučimo postati roditelji,biti. Kao će nas djeca pamtiti na kraju "putovanja" od 80 godina prosječnog života. Sve je jako bitno, od predaka, onih koji dolaze nakon njih, kako su oni živjeli, do naših malih koraka, padova, upsjeha, pa do samog kraja. Ciklus se nastavlja sa ili bez nas, da li ćemo mi na kraju postati roditelji, ili ćemo iispratiti okolinu koja stvara potomke, na koji naćin će im se zahvaliti, i hoćemo li mi žaliti o tome da smo propustili nešto veliko da prenesemo onima koji bi nas eventualno i naslijedilo. Možda je opravdana tuga zbgog samospoznaje spasenje od neriješene porodične traume koju bi prenijeli na naredna pokoljenja, kako bi se patnja nastavila u nizu. Eto to je taj neki epigentetski ciklus koji nam stalno promiče prilikom velikih odluka, mi živimo kako živimo, valjda kako najbolje umijemo. Zapamtite, ono što smo postali i trajno nas je obilježilo, teško da smo imali biko kakve kontrole nad tim i šanse da budemo onakvi kako bi nas društvo po vlastitim željama oblikovalo u idealnu figuru. Prvi koraci su bitni, no prije prvih koraka trebaju se rješiti stvari kod potencijalnih partnera, a ja imam i pitanje i nadam se dvoljno dobar odgovor na drutšvene trendove koji su razarajući po jedinku, a ponajviše na one "male korake" koji bi da postanu nešto veliko u ovome svijetu. Vodimo računa o sebi, jer budućnost "malih koraka" ovisi o tome da li smo mi u miru sa nama samima.

[Mehaning]

Sa sam sa svojim roditeljima prekinuo emotivne odnose prije skoro točno 50 godina...

Na sreču. Da sam se tada i dalje bavio sa njihovim problemima, koje su si sami stvarali, pitanje, kako bi i ja završio...

U jednoj godini nakon toga, bio sam još u osnovnoj školi, popravio sam ocjene sa 2 na 4...

Majka je još živa, ali kako več godinama nezna za sebe, več sam se oprostio od nje...

[Duh]

Odgoj nije sudbina.
Od roditelja dobijemo pocetak price. Ne moramo od njih uzeti i kraj.

Porodica nas oblikuje prije nego sto uopce znamo da smo oblikovani. Nauci nas kako izgleda ljubav, svadja, sutnja, strah, sigurnost, oprost. To je vjerovatno najdublji dio odgoja — ne ono sto su nam roditelji govorili, nego ono sto smo svakodnevno gledali.
Ali postoji jedna nezgodna stvar.
Ako sve sto danas radim objasnim onim sto su meni nekada radili, onda sam roditeljima dao dozivotno autorstvo nad sobom.

O prenosenju obrazaca iz porodicne dinamike u kasnije odnose i roditeljstvo je meni uvijek nepotpuno, jer su nova vremena, nova garderoba i nove mogucnosti.

Naravno da ima oni koji tvrde da su porodicni copy-paste. Hvaleci se nonstop sa odgojem.

Otac je preslika djeda, djed pradjedova, pradjed nekog cukun-djeda, a ovaj vjerovatno prvog Balkanca koji je jednom davno sjedio ispred pecine i rekao sinu:
— Kod nas se to tako radi.
I od tada se radi.
A i onaj cukun-djeda koji je 1873. jednom pogresno reagirao na neku situaciju — i evo ih danas, ljuti na zenu, drzavu i komsiju zbog incidenta kojem niko vise ne zna ni povod
Naravno da je prva mater bila sokirana, jer joj kcerka nije usla nevina u brak. A unaka ju je isprepadala ponasanjem.
Moji roditeji su bili premekani. Ja sam strog. Pitali su me sto sam takav, a ja sam rekao da sam naucio dosta od njih.
Izracunao sam da se njihovo ne isplati...To je matematika.