Sedam životnih principa – Leonardo Da Vinci
Leonardo da Vinci jedan je od najvećih genija u povijesti. U svojim slavnim bilježnicama bilježio je svoja razmišljanja, skice slika, opise pokusa, anatomske, arhitektonske i tehničke crteže.
Suvremeni autori, istražujući bilješke i metodologiju rada Leonarda da Vincija, izdvojili su sedam životnih principa koji su sadržani u njegovu načinu rada i življenja:
I Curiosità – znatiželja, žeđ za učenjem
II Dimostrazione – iskustvo, provjera znanja iskustvom
III Sensazione – stalno usavršavanje osjeta
IV Sfumato – spremnost da se prigrli neizvjesnost
V Arte/Scienza – ravnoteža između umjetnosti i znanosti
VI Corporalità – harmonija tijela i uma
VII Connessione – prepoznavanje međusobne povezanosti svega
Sedam Da Vincijevih principa zbog svoje univerzalnosti i primjenjivosti, otvaraju put prema vlastitoj kreativnosti, stjecanju novih vještina kao i prema novom pogledu na svijet koji nas okružuje.
Curiosità – neugasiva žeđ za spoznajom, za učenjem
Leonardo je posjedovao djetinju nezasitnu znatiželju koju je uspio zadržati cijeli život. U svom dnevniku piše: Provodio sam čitave dane tumarajući uz polja, tražeći rješenja i odgovore na svoja pitanja, pokušavajući razumjeti stvari koje nisam razumio: kako su morske školjke došle na vrh planine zajedno s fosilima koralja, algi; na koji način se u vodi formiraju krugovi kad se kamen u nju baci; zašto i kako ptica leti, zašto ljudi ne lete… Ta pitanja i mnoge druge pojave okupiraju moje misli čitav život…
Leonardo povezuje znanje s ljubavi: Ljubav prema predmetu kći je njegove spoznaje o njemu. Potrebna je ljubav da bismo nešto naučili, a kad nešto upoznamo, produbimo znanje o nečemu, tada to još više volimo. Smatrao je da nikada nije kasno za učenje. Naučio je latinski kad su mu bile 42 godine, iako je za sebe govorio da nije nadaren za jezike. Da bi savladao latinski, ispisivao je bilježnice i bilježnice latinskih riječi.
Također poziva na istraživanje i učenje od prirode. Za Leonarda priroda je živa, produhovljena i svrhovita cjelina. Čovjek ne može izumiti niti napraviti išta tako lijepo i jednostavno kao što to može priroda. Njezinim izumima ništa ne nedostaje.
U prirodi pronalazi modele za svoje izume. Školjke koje je proučavao svojim su mu spiralnim vijugama poslužile kao model za dizajniranje spiralnog stubišta dvorca francuskog kralja Franje I. (Francois I.). Anatomija ljudskog grla poslužila mu je kao inspiracija za izradu lire. Proučavajući kako pada lišće, došao je na ideju padobrana, ali i letjelice slične današnjem helikopteru. Pokazivao je duboko zanimanje i za ljude i proučavao je psihologiju ljudskog ponašanja te se tim spoznajama služio u slikarstvu. Govorio je da dobar slikar ima dva cilja: naslikati čovjeka i namjere njegove duše.
Dimostrazione – provjera znanja iskustvom i spremnost da se uči na pogreškama
Leonardo sebe naziva učenikom iskustva. Potrebno je potvrditi znanje iskustvom. Znanje je kći vremena, ali mudrost je kći iskustva.
Iskustvo nikada ne griješi, tek naše prosudbe griješe kad si obećavamo rezultate koje nismo provjerili iskustvom.
Nije učio samo od prirode, učio je i od drugih ljudi. Prvi veliki učitelj bio mu je slikar i kipar Andrea del Verrocchio i u njegovoj radionici stječe prva i neprocjenjiva iskustva. Tu je naučio pripremati boje i platna, upoznao se s optičkim detaljima perspektive i naučio tajne kiparenja, rad sa zlatom i lijevanje bronce.
Družio se s velikim umovima svoga vremena, Bramanteom, Machiavellijem, Paciolijem. Bio je upoznat s učenjima mnogih velikih filozofa antike poput Heraklita, Demokrita, Anaksagore, Platona. Poštuje tradiciju i uzima je za učitelja.
Leonardo je govorio da je “nepismen” u odnosu na one koji su se zadovoljavali beskrajnim govorima i citiranjem tuđih misli, ali odustajali od praktičnog. Smatrao je korisnim izabrati određene ličnosti, heroje kao uzore, razmišljati o njihovim kvalitetama koje želimo probuditi i razviti u sebi.
Čovjekovo ostvarenje je u djelima, a ne u riječima. Njegova je omiljena izreka: Željezo hrđa ako se ne koristi, stajaća voda gubi čistoću, pa tako i nerad potkopava snagu duha.
Priroda započinje s uzrokom, a završava s iskustvom. Dobar sud rađa se iz dobrog razumijevanja, dobro razumijevanje proizlazi iz dobrog uma, a on je plod dobrog iskustva.
Sensazione – usavršavanje osjetila jer to obogaćuje naše iskustvo
Prosječan čovjek gleda pa ipak ne vidi, sluša pa ipak ne čuje, dotiče, a ipak ne dotakne, jede, a da ne osjeti okus, giba se, ali ipak ne osjeća svoje tijelo, udiše zrak pa ipak ne njuši ni smrad ni lijep miris, a govori da uopće ne razmišlja.
Svakog dana skupljamo iskustva pomoću pet osjetila.
Osjetilo vida – Leonardo je imao izuzetnu moć opažanja. Vježbao ju je od djetinjstva dok je kao dijete promatrao toskanski krajolik, zatim je to viđenje oplemenio zahvaljujući svom učitelju Verrocchiu. U Kodeksu o letu ptica zabilježio je pojedinosti o pokretima perja i krila koje su se mogle opaziti tek u XX. st. uz pomoć kamere i kinematografije.
Leonardo o moći vida piše: Zar ne vidite da oko obuhvaća ljepotu svijeta?… Tko bi mogao povjerovati da bi tako mali prostor mogao sadržavati slike cijelog univerzuma!
Osjetilo sluha – Leonardo je imao i izvanredan sluh. Svirao je flautu i liru, skladao je pjesme. Za njega je muzika bila duhovna hrana i pri slikanju često je imao i muzičku pratnju.
Osjetilo opipa – Oblačio je odjeću od najboljih materijala koje si je mogao priuštiti, a uživao je u dodiru svile i baršuna. Sam je krojio odjeću i oblačio se pomalo ekstravagantno. Razvio je poseban način percipiranja ljudi i volio je razgovarati s njima bez obzira na porijeklo. Bio je uljudan i izvrstan govornik koji je lako znao zadobiti pažnju svojih sugovornika.
Osjetilo okusa – Znao je umjetnički dekorirati hranu, a često je na dvoru Ludovika Sforze organizirao gozbe. Imao je ukusa te sposobnost uočavanja i traženja onoga što je lijepo.
Osjetilo mirisa – Njegova odjeća kao i slikarski atelje bili su ispunjeni mirisima cvijeća i parfema. Sam je pripravljao parfem koji je bio mješavina lavande i ružine vodice. Imao je i “dobar njuh” pokazujući oštroumnost u otkrivanju svega što je skriveno.
Sfumato – sposobnost da se sačuva ravnoteža duše u susretu s nepoznatim
Sfumato znači zamagljeno i kritičari umjetnosti upotrebljavaju taj pojam kako bi opisali onu magličastu, tajanstvenu kvalitetu Leonardovih slika. Pretpostavlja se da je učinak postizao nanošenjem brojnih tankih slojeva boje i to u kutovima usana i očiju gdje je taj efekt najviše dolazio do izražaja. Osim tom tehnikom, Leonardo se posebno isticao u slikanju finih gradacija svjetla i tame, takozvanim chiaroscurom.
Princip sfumato uključuje ravnotežu duše, stabilnost pri susretu s nepoznatim koje je predstavljeno tamom ili sjenom na njegovim slikama. Većina ljudi djeluje na uhodan, poznat način tako da ih bilo koja nepredviđena situacija ili životna promjena dovodi u stanje zbunjenosti, nesigurnosti i nutarnje rastrojenosti. Taj princip odnosi se na izgradnju i uspostavu čvrstih uporišnih točaka odnosno vrlina koje će poslužiti kao oslonac u životnim nedoumicama.
Ne zovi bogatstvima ono što se može izgubiti. Vrlina je naše istinsko blago i istinska nagrada onome tko je ima.
Arte/Scienza – uspostava ravnoteže između znanosti i umjetnosti
Uči znanost umjetnosti i umjetnost znanosti.
Za Leonarda stremljenje ka ljepoti i mudrosti međusobno se nadopunjuju, nisu suprotstavljene. Pri stvaranju umjetničkog djela nemoguće je napredovati bez znanosti. Leonardo je u svoje slike utkao znanje iz anatomije, optike i matematike. Da bi izrazio ljepotu ljudskog lika, služio se znanjima iz anatomije. Secirao je leševe i došao do zanimljivih spoznaja: kako se stvara određen pokret tijela, mimika lica i koji mišići to prate. Nastojao je svoje likove prikazati prirodno, a ne ukočeno, stavljajući naglasak na nutarnji život izražen pogledom, položajem glave, osmijehom i gestom.
Znanstvenik također treba posjedovati umjetničku osjetljivost. Svoja proučavanja stijena, biljaka i leta ptica izražavao je s lijepim, umjetničkim, a ne suhoparnim crtežima. S druge strane, planovi za njegove slike i kipove detaljni su i matematički precizni.
Oni koji se zaljube u umjetnost, a da se prethodno nisu primili marljivog proučavanja njezinog znanstvenog dijela, mogu se usporediti s mornarima koji se upućuju na more brodom bez kormilara ili kompasa pa stoga ne mogu biti sigurni da će stići u željenu luku. (Traktat o slikarstvu)
Leonardo je povezao umjetnost i znanost radi cjelovitog viđenja.
Corporalità – harmonična povezanost uma i tijela
Ovaj princip govori o potrebi vladanja tijelom, o brizi za zdravlje i kondiciju.
Među građanima Firence Leonardo je bio na glasu po svom držanju, gracioznosti, tjelesnoj okretnosti, ali i fizičkoj snazi. Znamo i to da je bio u stanju služiti se podjednako dobro objema rukama pri radu. Šetnje, jahanje, plivanje i mačevanje bili su dio redovnog vježbanja. Smatrao je da ljudi trebaju preuzeti odgovornost za vlastito zdravlje. Leonardovi savjeti za očuvanje zdravlja:
Čuvajte se ljutnje i tužnih raspoloženja.
Budite vesela duha.
Umjerena vježba.
Jedite jednostavno i dobro žvačite.
Večerajte malo.
Određene spoznaje o bolestima tijela dobiva zahvaljujući proučavanju anatomije, a njegovi crteži iz anatomije i danas svojom ljepotom i preciznošću nisu nadmašeni. Opisuje ih kao “kozmografiju malog svijeta” – mikrokozmosa. Time obnavlja staru antičku ideju da je čovjek univerzum u malome.
Kao što čovjek ima kosti kao potporu i okvir mesu, tako i zemlja ima stijene kao potporu tlu… čovjek u sebi nosi jezero krvi, tako i zemlja ima oceane i mora.
Connessione – međusobna povezanost svega u prirodi
Prema Leonardovim zabilješkama, ovaj princip izražava sposobnost razumijevanja povezanosti i međuovisnosti stvari i pojava, kao i primjenu tih spoznaja u životu.
Sve je povezano. Sve nastaje iz svega i sve je načinjeno od svega i sve se vraća u sve.
Sve je nevidljiv duhovni korijen zbog kojeg u prirodi ima beskrajno mnogo uzroka koji se ne mogu dotaknuti iskustvom, ali se zato otkrivaju u tragovima. Ono Sve, božansko, prisutno je i u čudesnoj ljepoti svjetla, i u zamršenom rasporedu mišića, u ljudskoj duši… Što je više proučavao prirodu i ulazio dublje u njezine tajne, sve više je bio svjestan kako je sve povezano. Snaga koja sve povezuje je ljubav. Ona daje poticaj za ulazak u avanturu otkrivanja života, njegovih tajni i ljepota. Onaj tko voli, taj i razumije.
Za Leonarda život je poput rijeke koja neumoljivo teče prema svom odredištu. Ponekad teče mirno, ponekad nailazi na prepreke, katkad pada u slapovima, katkad se zaledi, ali nezadrživo nastavlja dalje prema svom odredištu, nevidljivom duhovnom korijenu.
Autor: Marica Borović
1
super tema
