..u laži subkratke noge
Sud je 22. decembra 2009. u zgradi Evropskog suda u Strasbourgu, donio presudu u kojoj su u 10 tačaka donesene odluke o ujedinjenju tužbi, i definirao tužbu kao ispravnu, donosi presudu, te rješava dodjeljivanje tražene naknade tužiteljima.[1] Prema mišljenju Suda ne postoji razumno i objektivno opravdanje za održavanje na snazi postojećih odredbi, kojima se čini diskriminacija, te je sud zaključio sa 14 glasova za i 3 protiv, da je time prekršen čl. 14 zajedno sa čl. 3 Protokola 1 koji garantuje pravo na slobodne izbore.
Sud nije našao potrebu da razmatra zasebnu povredu čl.3 Protokola 1.
Sud je našao primjenu čl. 3 Protokola 1 koji se odnosi na pravo na slobodne izbore prilikom biranja zakonodavnih tijela. Zaključeno je da karakter zakonodavnog tijela treba tumačiti u širem kontekstu i u skladu sa ustavnim uređenjem svake države. Iako se članovi Doma naroda ne biraju direktnim putem, presudna je zakonodavna uloga koju ovaj dom obavlja zajedno sa Predstavničkim domom, stoga je ovaj član primjenljiv na Dom naroda Parlamentarne skupštine.
Sud je ponovio da se dikriminacija čini u onim slučajevima gdje se pravi razlika među ljudima "bez razumnog i objektivnog opravdanja", odnosno, kad u konkretnim slučajevima ne postoji "legitiman cilj", niti "odnos srazmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići". Sud je ponovno naglasio da je razlikovanje po osnovu nečijeg etničkog porijekla posebno težak oblik rasne diskriminacije koja zahtijeva naročitu pažnju i angažovanje državnih organa u njenom spriječavanju. Sud se pozvao na presudu D. H. i ostali protiv Češke Republike (predst. br. 57325/00, 13 novembar 2007), gdje je konstatovao da se prilikom ograničavanja nečijih prava po ovom osnovu, pojam "razumnog i objektivnog opravdanja" mora tumačiti u najužem mogućem smislu.
Sud je uzeo u obzir posebne društvene i političke okolnosti u kojima je donesen Ustav Bosne i Hercegovine, kao dio Dejtonskog mirovnog sporazuma. Uzeti su u obzir i ciljevi koji su se tim Ustavom željeli postići kao što su prekid sukoba na teritoriji Bosne i Hercegovine, uspostavljanje principa ravnoteže u konstituisanju državnih organa, a time i zaštita vitalnih interesa tri "konstitutivna naroda“. Međutim, Sud uzima u obzir i skorije pozitivne događaje u Bosni i Hercegovini, kao što su članstvo u Vijeću Evrope 2002, partnerstvo u NATO-u od 2006, potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom unijom 2008, izbor Bosne i Hercegovine za člana Vijeća sigurnosti UN-a i usvajanje određenih izmjena Ustava Bosne i Hercegovine od Parlamentarne skupštine, koji svjedoče o uspostavljanju političke stabilnosti u toj regiji, kao i činjenicu da je Bosna i Hercegovina, obavezana od međunarodne zajednice da izmijeni diskriminatorne odredbe. Sud je obratio posebnu pažnju na preporuke Venecijanske komisije kojima se nude konkretne mjere za izmjenu postojećih ustavnih odredbi i izbornog zakonodavstava, koje ne bi narušile uspostavljenu ravnotežu vlasti između "konstitutivnih naroda“, ali bi omogućile pripadnicima nacionalnih manjina učešće u javnom životu.